LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE • USORA
ŠTO JE SVE DOŽIVIO I ŠTO JE PROŠAO MLADIĆ KOJI UNIFORMU NIJE SKIDAO, PRAKTIČKI, 26 MJESECI
BOJOVNIK LAVLJEG SRCA
Domovinski rat u Hrvatskoj zatekao ga je u redovima agresorske vojske. Bili su to mjeseci patnji i poniženja. Dok su duge kolone uplašenog naroda kretale put Hrvatske, Ilija Jelić se bez poziva vraća u Usoru i uključuje u njenu obranu.
Ispleo je kilometre mreže minskih polja i ispalio prvu granatu iz prvog zarobljenog tenka na usorskom bojištu.
Evo njegove priče:
Prosinca ’90. otišao sam na odsluženje vojnog roka u Kumanovo. Nakon 10 mjeseci prekomandovan sam u Glinu. Imali smo zadatak da, navodno, stvorimo “tampon-zonu” u sukobu Srba i Hrvata. Međutim, na terenu je slika bila sasvim drugačija, bili smo prinuđeni boriti se protiv Hrvata. U to vrijeme vodile su se žestoke borbe oko Gline. Ja osobno nisam sudjelovao u borbama na direktan način, ali sam morao raditi inžinjerske poslove. Sama slučajnost me je spasila da se nisam našao na prvoj borbenoj liniji. Naime, poslije žestokih borbi i silovitog otpora hrvatskih branitelja, kompletna tri bataljuna rezervista iz B. Novog su pobjegli sa fronte, tako da ih je morao zamijeniti inžinjerski bataljon u kom sam bio i ja. U to vrijeme ja sam se našao na terenu zbog kvara na kamionu, te nisam sudjelovao u borbama.
Veliku potporu imao sam od svoga zapovjednika voda, također Hrvata, koji je i sam bio pod prismotrom i na najtežim zadacima.
Nesebično je prenosio svoja inžinjerska znanja na mene, a to znanje mi danas izuzetno mnogo koristi.
Bijeg iz jedinica JNA gotovo je bio neizvodljiv. Moj drug, Marijan Bošnjak iz Rosulja, uhvaćen je pri pokušaju bijega.
Morali smo ostati još dva mjeseca, mimo vojnog roka, i to mi je najteže palo. Inače za 14 mjeseci nisu mi dozvolili ni dana odsustva.
U sjećanju mi je najviše ostala bitka kod Stankovca, gdje su hrvatski vojnici nanijeli četnicima ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Ne znam točko koliko je četnika izbačeno iz stroja, ali znam da je 11 najsuvremenijih tenkova uništeno. Za odmazdu zbog poraza četnici su izvršili nečuveni masakr nad nedužnim civilnim stanovništvom.
U selu Jošavici pripadnici tzv. “SAO milicije”, predvođeni nekim Šiltom, zaklali su 21 osobu. U tom selu trebao se smjestiti inžinjerski bataljun, ali komanda u Glini to nije dozvolila, vjerojatno pripremajući unaprijed ovaj masakr.
Nakon 14 mjeseci, 30. siječnja 1992. godine, došao sam kući. Nisam mogao vjerovati da je svemu kraj i da sam uopće došao kući.
Odmorio sam se mjesec dana kod kuće, a potom otišao u Hrvatsku, gdje sam našao zaposlenje. U Hrvatskoj sam saznao za pad Doboja i odmah, zajedno sa bratom Slakvom, rođakom Ilijom i još 20-tak momaka koji su napustili poslove u Austriji i Njemačkoj, uputio se kući.
Zahvaljujući našin ljudima, u Usoru smo donijeli oružja, streljiva, uniformi, eksploziva, ručnih granata, ručnih bacača…
Naš odlazak u Usoru mnogo je značio za moral branitelja. Odmah smo se uključili u već formirane postrojbe 110. brigade HVO Usora.
Svoje inžinjersko znanje odmah sam iskoristio i duž obrambenih linija u zoni odgovornosti I. i IV. bojne postavio zaštitna minska polja. To sam radio zajedno sa “Usorskim lavovima”, nakon čega sam postao njihov član. U trenucima odmora vršili smo obuku ostalih boraca u rukovanju pojedinim naoružanjem i oruđima.
Prva veća akcija u kojoj sam sudjelovao zajedno sa “Usorskim lavovima” bio je napad na Putnikovo brdo. Ja sam razminirao minska polja i tako omogućio siguran prolaz. Kada smo osvojili prvi tenk, ispalio sam prvu granatu iz njega. Bilo je to neopisivo veselje za sve nas. Nisam tenkista, ali sam ispalio tu prvu granatu. Poslije je išlo mnogo lakše, jer prva tenkovska cijev bila je usmjerena ka neprijatelju. Svima nam je teško palo ranjavanje naša dva “Lava”, Iveka i Kreze.
Poslije te bitke nizale su se sljedeće: Komin, Vis, Komušanci, Bandera… Dan prije konačnoga oslobođenja Šumareve kuće zapovjednik “Lavova” dobio je zadatak da pripremi i izvrši izviđanje terena. Ja sam, također, sudjelovao u izviđanju zbog minskih polja. Sutradan, milimetar po milimetar, napredovali smo pod kišom granata. Nakon višesatnih borbi ušli smo u četničke rovove. Što smo i koliko uradili postali smo svjesni tek narednog dana, na samo 50-ak metara od nas bio je napušteni četnički tenk. To je jedna od najvećih pobjeda na prostorima Usore.
Ilija trenutno obnađa dužnost zapovjednika “Usorskih lavova”, do oporavka zapovjednika Stipe. Svaki dan je u izviđanjima i obilascima minskih polja, naših i četničkih.
O svojim suborcima kaže:
– Postrojbe koje u svojim redovima imaju takve momke, kakvi su “Usorski lavovi” su najjače postrojbe,
Boro JELIĆ
IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, GODINA II., 24. TRAVNJA 1993. GODINE
SLIKA: Petar (Pero) RADELJAK, Fotomonografija “Kako se branila Usora”
