“Jedna od najspecifičnijih satnija 110. brigade HVO Usora je Usorska torcida u kojoj, rame uz rame, skupa se bore Hrvati, Muslimani i Srbi. Stoljetni dobri suživot susjeda ovog područja nastavljen je i u ovom vremenu ludila. Od samog osnutka ove postrojbe, svibnja mjeseca ’92, prijeđen je dug i težak borbeni put. Malo je većih i značajnijih bitaka vođenih, a da aktivno učešće nije imala i torcida. Redale su se bitke i uspjesi: Ularice, Putnikovo brdo, Vinogradi, Šumareva kuća i mnoge druge.
Još nisu izblijedela sjećanja na poznatu pobjedu nad srbočetničkim agresorom na Putnikovu brdu, gdje je Usorska torcida itekako doprinijela velikoj pobjedi. Povjereni zadatak – borba sa oklopnjacima – je uspješno izveden u 36 sati neprekidno provedenih u akciji.
Na potez Šumareva kuća-Smajina voda-Pjeskovita kosa sada se visoko i prkosno vijori zastava hrvatskog naroda, što je na lovačku vikendicu istaknuše ovi hrabri momci. Bio je to najljepši rođendanski poklon zapovjedniku ove satnije gosp. Ivanu Bošnjaku, kako sam reče, jer svoj rođendan proveo je na prvoj liniji 17.2. na dan velike pobjede.
Rođendansko i slavlje pobjede zapovjednik Bošnjak priredio je nekoliko dana kasnije, u kratkom predahu borbi. Bila je to prilika da se Miško, Miki, Eme, Milenko, Zvonko, Manjo, Suvi, Ante, Gengo, Panjenka, Boro, Brko, Ivo, Kelo uz dobru kapljicu našale na svoj i tuđu račun i na sve ratne opasnosti gledaju sa vedrije strane.
Inače, gore navedeni momci su i odradili najviše kod Šumareve kuće kada su u ranim jutarnjim satima 18.2. krenuli u čišćenje i održavanje četničkih rovova i zemunica. O svim akterima bitke momci se pohvalno izražavaju. “Lavovi”, izviđači, artiljerija, sistemi veza sve je funkcioniralo do najsitnijeg detalja. U srcima ovih hrabrih branitelja zauvijek će ostati i njihov suborac Drago Petrović, koji je svoj život darovao slobodi Usore i čiji će lik i djelo zauvijek ostati simbolom nepobjedivosti.
Boro JELIĆ“
Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, 13. OŽUJKA 1993. GODINE, BR. 12
“Usorska Torcida
Tamna noći šta u sebi skrivaš pri nastupu neizvjesna bivaš.
Otišla nam mladost na branike da obrane sve naše vidike.
Otišli su protiv umobolnih protiv tenka i rolni njegovih.
Da ne gaze našeg placa njive, jer poštene ovdje duše žive.
Odlučna se ovdje bitka bije protiv strasti države Srbije.
Usora je bila naša rijeka i tako će ostat’ dovijeka.
Narod neće velike Srbije neće blatiti’ svoje historije.
Svi Hrvati, a i Muslimani odlučiše ostati jarani.
U redov’ma zajedno ostaše da obrane ono što je naše.
Tako nasta “Usorska torcida” naša počast pokojnome Dragi, hrabrom borcu i njegovoj snazi.
Život dade povrh Vinograda, za budućnost Hrvata nastrada.
Pokoj vječni, a i čast mu svaka neka mu je crna zemlja laka.
Gero, Macan, Boro, Arkan, Stipo i komandir Ivan, momak i po.
Neuormni Farzo zaslužuje da s’ o njemu neka riječ čuje.
Anto, Miško, Čičak, Bošnjo, Deba tu je Suvi kada god zatreba.
Marijan, Marko, Kelo, Goran, Mijo, “za dom spremni” viče sastav cio.
Mrđo, Beja, Pilka, Ivan, Eme sve obave s voljom i na vrijeme.
Perica, Milenko, Jozo i Glavaši, to su hrabri branitelji naši.
Goran, Bruno, Stana, Prle, Milan odnos snaga s njima je pravilan.
Panjenka, Mirso, Mrki, Tucan, Dida ako zatreba rade bez prekida.
Joško, Anto, Sejo, Germa, Ivan ovaj sastav pravo je aktivan.
Ova pjesma i sadašnje stanje poslužit će za dugo sjećanje.
Ivo IVKIĆ“
Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, 30. SIJEČNJA 1993. GODINE, BR. 9
