Srijeda 17.2.1993. godine. Nakon cjelodnevnih žestokih borbi poznata četnička uporišta Smajina voda i Šumareva kuća, s kojih je neprijatelj svakoga dana granatirao obrambene položaje i slobodni teritorij Usore, a snajperisti uzimali danak, pali su u ruke hrabrih branitelja 110. brigade HVO Usora. Bile su to tvrđave, u pravom smislu te riječi, koje je neprijatelj pripremao braneći dostignuto i svoje iluzije o “Velikoj Srbiji”.
U vojno-taktičnom smislu bila je to školski odrađena i isplanirana akcija kojoj niti jednoga momenta ono najosnovnije, borci i njihov moral, nisu dovedeni u pitanje. Nakon pravovremenih i detaljno izvršenih dubinskih izviđanja, znalo se gdje, šta, kuda i kako.
U ranim jutarnjim satima, na već ranije odabranim položajima, najelitnije postrojbe 110. brigade HVO Usora čekaju znak za napad. To su: “Lavovi“, “Torcida“, Diverzantsko-izviđački vod, topnici, postrojbe za potporu pješaštvu, “oklopnjaci”, inžinjeraci, radni vodovi, vodovi koji će braniti dostignuto…
Nebo i zemlja su gorjeli! Na relativno malom prostoru palo je, kažu vojni stručnjaci, nekoliko tona ubojitnog eksploziva. Iz sata u sat očitovala se snaga četničkih utvrda, ali i spremnost postrojbi 110. brigade HVO Usora da ostvare zacrtani cilj. Hrabrost i neizreciva želja naših boraca bili su presudni i – između 16 i 17 sati Šumareva kuća i Smajina voda su u našim rukama. Noć se već spuštala, a poprište sukoba je očišćeno od preostalih četnika i mina. Postrojbe 110. brigade HVO Usora zarobljavaju još jedan tenk, koji sada, dok čitate ove redove, tuče svoje dojučerašnje vlasnike. Velika količina MTS i oružja ostali su iza panično razbježanih četnika. U našim postrojbama je nekoliko ranjenih boraca. Učinak bitke je, pored osvojih dominantnih kota, osvojeno oko pedesetak rovova i zemunica i daleko povoljniji položaj u odnosu na neprijatelja. Bitka za Šumarevu kuću i Smajinu vodu je veoma važna u moralno-političkom smislu. Naime, u petak 12.2.1993. godine, nakon žestokog granatiranja od strane četnika koji su pripremali napad, postrojbe Armije BiH, točnije rečeno Odreda Miljanovci, u suradnji s hrabrim borcima Diverzantsko-izviđačkog voda IV. bojne iz Omanjske, zauzimaju važne položaje na koti 334.
Bitka se vodila do kasno u noć tako da je pitanje održavanja dostingutih položaja predstavljalo veliki problem, a uvođenje svježih snaga na neispitan teren opasnost za ljudstvo. Uz nadljudske napore interventni vodovi “Crne ruke” i Diverzantsko-izviđački vod IV. bojne daju veliki doprinos dovođenju u okruženje Šumarevu kuću i Smajinu vodu.
Tri dana, šahovskim žargonom rečeno, bilo se u pat poziciji, a onda je uslijedila povijesna pobjeda. Što o toj bici misle i kako je doživljavaju najodgovorniji ljudi 110. brigade HVO Usora, koji su vodili operacije.
Zapovjednik 110. brigade HVO Usora, gosp. Nikola Antunović Kava:
– Ovo je jedna od najznačajnijih bitaka koje su vodile postrojbe “Stodesete”. Mi smo i na Putnikovom brdu pokazali svoju snagu, želju i stručnost u ofenzivnim djejstvima. Rat nas je na mnogim kotama zatekao u podređenom, odnosno nepovoljnom položaju.
Naše vojno jačanje rezultiralo je pomjeranjem i ispravljanjem borbenih linija u našu korist, tj. zauzimanjem dominantnih kota, počev od Komušanaca, Kneževića, vraćanje Komina i ove, do sada najvažnije, pobjede u vojnom i moralno-političkom smislu. Pobjeda je ostvarena uz minimalne gubitke, a gubici su, ipak, neminovnost u svakom ratu.
Značaj osvajanja ovih kota je tim veći što su one, uz Putnikovo brdo, predstavljale najznačajnija neprijateljska uporišta. Naše linije obrane su ispravljene i dužinski smanjene.
Sve učesnike koji su doprinijeli ovoj značajnoj pobjedi pohvaljujem i želim nam svima još mnogo pobjeda.
Dozapovjednik 110. brigade HVO Usora, gosp. Anto Jeleč:
– Briljantno pripremljena i izvedena akcija. Osvojena su jedna od najjačih neprijateljskih uporišta s kojih je sijana smrt po Omanskoj, Miljanovcima, Jelahu i drugim mjestima i stradavalo nevino civilno stanovništvo. Možda je tijek događaja ubrzao ostvarenje inače ranije pripremane akcije, jer mi više nismo mogli dozvoliti stradavanje nevinih ljudi i dominantnost neprijatelja, koji je svakodnevno provocirao, napadao i ubacivao diverzantsko-terorističke grupe. Sam početak akcije zbio se u 10 sati 17. 2. Međutim, sati i sati su provedeni u izviđanju i pripremanju akcije, tako da ishod bitke niti jednog trenutka nije dolazio u pitanje. U desetosatnim teškim borbama četnicima nismo dali ni trena odmora. U prvi plan su isplivali stručnost, umijeće i lukavost u postupnom iznurivanju neprijatelja. Znanje, hrabrost i stručnost, koje su postrojbe 110. brigade HVO Usora i ranije posjedovale, upotpunjeni su dobrim MTS, topništvom i tenkovima. Pokazali smo u ovoj bici da smo snaga koju nitko ne smije potcjenjivati, da smo garancija naše obrane i opstanka Hrvata na ovim prostorima. Nećemo se zadržavati u okvirima domobranstva, nego ćemo ići do konačne pobjede i oslobađanja cjelokupnog porstora naše domovine.
Teško je nekoga posebno istaknuti u ovoj bici. Sve angažirane postrojbe i pojedinci do maksimuma su dali sve od sebe i zaslužuju najveća priznanja. Pozdravljam sve branitelje HVO i Armije BiH, jer su doprinijeli da su danas naše linije jače i čvršće.
Ne dozvolimo da se stoljetni suživot naših naroda dovede u pitanje.
Boro JELIĆ
Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA; BR. 11; 27. VELJAČE 1993. GODINE
Naslovna foto: FOTOMONOGRAFIJA KAKO SE BRANILA USORA, PETAR (PERO) RADELJAK
