“Velikosrpska agresija na R Hrvatsku, povlačenjem korpusa bišve JNA iz Slovenije i Hrvatske dolazi do prenošenja rata i okupacije 70% teriotrija BiH. Gori B. Brod, Odžak, Derventa. Rat se neumoljvio bliži k nama. U noći 3. svibnja 92. godine Doboj je okupiran od strane srbo-četnika.
Preko 27.000 Hrvata i Muslimana u neprekidnim kolonama, pod kišom metaka i granata panično napuštaju Doboj. Prisade su sravnjene sa zemljom, a Makljenovac popaljen i opljačkan. Izbjeglice zajedno s domaćinima koji su ih velikodušno prihvatili uspostavljaju 1. crtu obrane prema srbo-četničkom agresoru. Agresor je zaustavljen. Već 15. svibnja 92. godine formirana je 110. brigada HVO Usora i zaustavljaju divljački pohod srbo-četničkih hordi. Stalne ofenzive i napadi srpskih zrakoplova, dalekometno srpsko topništvo neprestano tuče po crtama obrane i dubini slobodnog teritorija Usore, Doboja i Tešnja.
Cilj je ovladati važnom putnom komunikacijom Doboj – Teslić i uspostaviti južnu granicu takozvane srpske republike na Vranduku. I pored stalnog organiziranja i pripreme obrane, vrše se detaljne pripreme na protivudar. Donesena je odluka da se izvrši pomjeranje srpskog agresora sa zaposjednutih crta, i dovođenje naših postrojbi u povoljniji položaj s ciljem oslobađanja okupiranih prostora.
Za pripreme se nije imalo puno vremena, ali su naše izvidnice izuzetno kvalitetno odradile zadaću: izvidili teren, raziminirali određena minska polja za uvođenje naših udarnih snaga, odredili neprijateljske ciljeve koje treba unišiti. Izuzetno dobra priprema, veliki faktor iznenađenja, visoki moral, odlično vođena akcija i profesionalno odrađen posao svih vodova, udarnih rupa i jedinica 110. brigade HVO-Usora i OS Doboja.
Dobro pripremljena i munjevito izvedena akcija nije ralizirana do kraja iz razloga što su četnici u zoni odgovornosti OS Doboj pred postrojbe koje su brzo napredovale izveli 50 Hrvata i Muslimana iz konc. logora kod Perče i koristili ih kao živi štit. Pošto se nije moglo pucati u svoj narod akcija nije ralizirana do kraja, ali su srbo-četnicima pokazani zubi, moć, snaga i organizacija naših postrojbi. Bila je to povijesna i odlučujuća bitka za opstojnost Hrvata i Muslimana Usore, Doboja i Tešnja.
Uz minimalne gubitke agresoru su naneseni veliku gubici u ljudstvu i tehnici, zarobljene su velike količine MTS i naoružanja, a preko 300 četnika je izbačeno iz stroja.
Evo što su sudionici povijesne bitke, prvog napada 110. brigade HVO Usora na snage srpskog agresora 12.7.1992. g. na Putnikovom brdu izjavili:
BORO PENAVA, zap. PZO brigade: Bili smo sa trocijevcom Gordanom i Browingom Mrčo, Zoka, Nidžo i ja u rajonu Paukovića kuća. Naš zadatak je bio da dajemo našim ofenzivnim snagama potporu da mogu da probiju crtu obrane srpskog agresora. Kada su naši specijalni vodovi krenuli u proboj mi smo otvorili paklenu vatru po neprijateljskoj crti obrane. Vrijeme je bilo veoma loše, nebo su parale munje, tresli gromovi i miješali se sa ekspolozijama granata, kiša je lila kao iz kabla. Četnici su nas “tražili” sa svim vrstama oruđa i oružja.
Četnički lanser je direkno pogodio kuću iza koje smo mi dejstvovali. Snajperi su non-stop radili, ali naša potpora nijednog momenta nije došla u pitanje. Zadaću smo izvršili u potpunosti.
NEDO GRGIĆ, samostalni vod Prisade:
Nas pet, Šimek, Pero Mandir, Kruno Mišković, Frano Hrkač i ja kao izviđači na 24 sata prije napada uvukli smo se u rajon Pranjića da bi osigurali neometano uvođenje naših interventnih snaga u pomenuti rajon.
Naše jedinice ušle su oko 12 i 30, kiša je lila kao iz kabla. Mi smo dočekali “Mede” i “Lavove” i krenuli zajedno s njima u probijanje četničke crte. Oko 13 sati probili smo crtu i uništili 3 neprijateljska rova. Ušli smo u rajon prosjeke. Tu smo se sastali s drugim odjeljenjem prisadskog voda u kojem je tada bio i u napadu učestvovao sadašnji predsjednik federacije Hrvata i Bošnjaka g. Krešimir Zubak. Otkriva nas četnička topnička izvidnica tako da se vatra usmjerava na naše pložaje. Nastaje pakao. Granate i projektili oru zemlju, kidaju drveće… Jedna granata pada u moju neposrednu blizinu i više se ničega ne sjećam.
ANTE ŠIMUNOVIĆ ŠIMEK: Nedo je teško ranjen. Ja i Kruno Mišković evakuirali smo ga do prvog prihvatnog mjesta i ukazali mu prvu pomoć. Nastavljamo dalje u proboj. Tu su poginuli Ilija Marelja i Meho Ahmić, a ranjeni su Matošević Mato ŠnajperRambo Ivek Matić i Dragan Vrkašević. I pored pretrpljenih gubitaka izvršili smo zadaću i nastavili sa uvezivanjem desnog i lijevog boka i uspostavili 1. crtu fronta na Putnikovu brdu. Nedo Grgić je preživio napad ali i poslije operacije u njemu je ostalo 46 gelera: ostao je invalid. Šnajper Mato Matošević je ostao nepokretan i dan danas se nalazi u bolnici u Zagrebu. Ivek Matić je sa 7 gelera na Usorskoj bojišnici, operativac je prve bojne.
ILIJA JELIĆ, Sivački Lavovi: Mi “Lavovi” zajedno sa “Medama”, krenuli smo sa 1. crte potpuno opremljeni streljivom, bombama, RPG minama, i “bebama”, pošto smo u to vrijeme jedino mi bili obučeni za specijalne namjene, odnosno intervenciju i diverzije. Meni osobno bila je to prva prava akcija toga tipa. U rajonu Pranjića dočekali su nas izviđači. Zajedno od Marka Škare kuće krenuli smo prema četničkim položajima. Kiša je lila kao iz kabla, a granate i mine orale su zemlju i izvaljale drveće.
Imali smo odličnu potporu našeg brigadnog PZO-a i topništva 1. bojne. Ja i Slavko (Mujo) Jelić pod kišom metaka i projektila uspjeli smo da razminiramo četnička minska polja, i napravimo prolaz našim udarnim jedinicama. Na četničkoj strani nastaje kao i panika. Iznenađenje je ogromno, četinici bježe u svim pravcima, bezglavo napuštajući utvrde i položaje, neki čak bježe i prema nama i postaju laka meta naših bojovnika. Probijamo crtu. Padaju 3-4 četnička rova. Napredujemo zajedno sa našim snagama koje su se probile na čišćenje terena u dubinu. Zarobljavamo 3 tenka i ogromnu količinu MTS i naoružanja. Za mene tenk je bio strano nepoznato oruđe, ali imao sam ogromnu želju da četnicima uzvratim njihovim tenkom. Mnogi su me nagovarali da to ne činim bojeći se da tenk nije miniran. Želja je jača od straha i ja sam se popeo na tenk i ušao u njega. Bio je pun granata. Izvadio sam granatu iz “saće” i stavio u cijev. Pošto nisam znao kako funkcionira zatvarač, granatu sam ugurao sa jednom skijom koju sam tu napolju našao. Sjeo sam na mjesto nišandžije i povukao komandu za okidanje. Tenk se potresao i poskočio uz jaku eksploziju. Bio je to prvi tenkovski projektil ispaljen sa prostora Usore na četnike. Poslije toga dolaze tenkisti, a mi idemo na uvezivanje 1. crte fronte. Najteže mi je bilo kada su u ovoj akciji poginulu Ilija Marelja i Meho Ahmić, a ranjeni moji suborci i prijatelji Ivek Matić i Mato Matošević. Zadaća se morala izvršiti i u potpunosti je izvršena.
RAMBO IVEK MATIĆ, operativac I. bojne: Krenuli smo u napad sa ciljem osvajanja Putnikova brda. Uz potporu PZO-a i topništva prišli smo četničkim položajima. Krećemo u napad, među četnicima nastaje kao i panika. Pošto su do sada navikli samo da oni napadaju (goloruk i nenaoružan narod) iznenađenje je ogromno. Četnici panično bježe na sve strane napuštajući utvrde i oruđa, neki čak bježe i prema nama. Desno krilo naših udarnih snaga probija četničku obranu. Nastaje radost i euforija. Moral je na visokoj razini. Jedna četnička granata eksplodija u mojoj neposrednoj blizini. Čujem Šnajpera Matu Matoševića kako jauče, a ja osjećam strahovit bol u lijeovoj nozi. Ranjen sam u glavu, leđa i nogu. Četiri gelera su oštetili pancirku, ali je nisu probili. Spasio me je samo Bog i pancirka. Sedam gelera je ostalo u tijelu. Tom prilikom dva moja prijatelja i suborca Ilija Marelja i Meho Ahmić ginu, a Šnajper Mato Matošević je teško ranjen.
PERO PAUKOVIĆ, zap: voda II. bojne: Krenuli smo od “šumnjakove” kuće prema Jurića prosjeci. Kiša je padala kao iz kabla, a munje i gromovi sablasno osvjetljivali teren. Srpsko topništvo je “poklapalo” naše položaje. Stotine granata i projektila oralo je zemlju, a meci su zlokobno fijukali oko ušiju. Mi smo sa Ćivom krenuli prema četničkim položajima. Išli smo po grupama. Prva grupa nije uspjela da probije četničke položaje, imali su dva poginula i dva ranjena. Tu je poginuo veliki borac i domoljub zap. voda Ćurloz, a Žuti teško ranjen kada je pokušao da ga izvuče. Mi u drugoj grupi uspjeli smo da probijemo četničku obranu. Među četnicima je nastao kaos i panika. Bezglavo su bježali na sve strane bacajući oružje i opremu. Zarobili smo velike količine MTS i naoružanja i tenk T-55. Išli smo dalje na čišćenje terena sve do najvisočije kote “Glavica” gdje smo se uvezali sa bokovima i uspostavili 1. crtu fronte na Putnikovom brdu. Veoma teško mi je pala pogibija Ćurloza, ali bilo je mjesta i za radost. U proboju na Putnikovo brdo učestvovali smo nas tri brata i sva trojica živi i zdravi preživjeli smo bitku.
Bilo je to 12.7.1992. godine na srpski Petrovdan. Srpskom agresoru su naneseni veliki gubici u ljudstvu i tehnici. Preko 300 četnika je platilo glavom za sva zlodjela koja su počinili: ubojstva, živi štit, koncentracione logore, pljačke, paljenja, etnička čišćenja. San o velikoj Srbiji razbio im se o glavu i srušio kao kula od karata. Veoma brzo poslije toga Trg mira u Doboju dobio je novo ime “Trg Petrovdanskih žrtava”.
Tekst i fotografija: Pero RADELJAK“
IZVOR OBJAVE: LIST OPĆINSKOG VIJEĆA USORA, Br. 20, 1. KOLOVOZ 1994. GODINE
