Poznato je da na sadašnjem zemljopisnom području hrvatski narod nije autohton. Iz svoje pradomovine, iza Karpata, doselili su u današnje svoje krajeve – dio jugoistočne Europe odnosno Balkana i srednje Europe – za vrijeme seobe naroda, uglavnom u 6. stoljeću. Prema svjedošanstvu papre Grgrura I. godine 600. dosegli su najzapadniju točku u svom naseljavanju. Bili su već u Istri pred vratima Italije. Živeći pod neposrednim utjecajem tadašnje franačke države trebalo im je nekoliko stoljeća da se u novoj postojbini učvrste i smire.
U prvim desteljećima 7. stoljeća, na prostoru između Cetine i Velebita, formiran je hrvatski plemenski savez za borbu protiv Avara. Počeci hrvatske državnosti i prva pojava hrvatskog kneza u povijesti datiraju s kraja 8. stoljeća kada su Franci zaratili s Avarima i uništili njihovu moć u Podunavlju. Tada je gornjoposavki knez Vojnomir (796.) napustio Avare i prišao Francima. Iz vremena oko 800. godine sačuvala se krstionica kneza Višeslava, koja je dokaz da su već tada viši slojevi društva u tom krugu prihvatili kršćanstvo. Na kakvoj su vjetrometini u to vrijeme živjeli Hrvati potvrđuje i 12. siječanj 812. godine kada je u Ahenu sklopljen mir između franačkog cara Karla Velikog i Bizantskog cara Mihaila Rangabe. Posljedice Ahenskog mira bile su fatalne, ne samo za Hrvate nego i za sve južne Slavene, njihove su zemlje podijeljene graničnom linijom dva carstva. Bizant je tim mirom zadržavo u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, dok je pristao, da zemlja u zaleđu tih gradova dođe pod franačku vlast.
Za rane počekte hrvatske povijesti od neprocjenjive vrijednosti svakako je Cedadsko evanđelje, sačuvano danas u talijanskom gradiću Cividaleu, nedaleko od Udina. To je rukopis evanšelja pisan uncijalom u 5. i 6. stoljeću. Znamenit je po tome što su na rubovima njegova teksta ispisani potpisi i imena mnogih uglednih hodočasnika koji su u razno vrijeme, najviše u tijeku 9. i 10. stoljeća, posjećivali neki samostan u kojemu se rukopis isprva nalazio. Među upisanima spominju se i hrvatski knezovi Braslav sa ženom, Trpimir sa sinom Petrom i Branimir sa ženom.
Već spomenuti knez Trpimir I. sa Cedadskog evanđelja (vladao oko 845 – oko 864.) je nasljednik hrvatskog kneza Mislava. On je osnivač dinastije Trpimirovića koja je u Hrvatskoj vladala u doba narodnih vladara od sredine 9. do počekta 11. stoljeća. Dakako da je najvažniji dokument njegove vladavine isprava objelodanjena 4. ožujka 852. (sačuvan je tek prepis iz 16. stoljeća, pa u historiografiji postoje različita mišljenja o njenoj vjerodostojnosti). Njome Trpimir splitskom biskupu Petru dariva crkvu sv. Jurja na Putalju, zadužbinu kneza Mislava, sa svim pripadnostima, potvrđuje mi i posjed na Mosoru i Lažanima zato što mu je biskup pozajmio srebro za crkveno posuđe potrebno benediktanskom samostanu u Rižinicama koji je Trpimir dao sagraditi.
Isprava je važna u državnopolitičkom pogledu jer se u njoj prvi put spominje ime Hrvat. Ona daje sliku organizacije kneževa dvora, a izvor je za objašnjenje društvenih prilika u doba kada se u Hrvatskoj počinje formirati feudalni društveni poredak. U svojoj povijesnoj jezgri ona svjedoči o dograđenoj organizaciji hrvatske države u sredini 9. stoljeća.
U ispravi iz 852. godine Trpimir I. se naziva “dux Chroatorum”, dočim na kamenom natpisu iz Rižinica, koji potječe iz oko 850. godina, njegovo ime glasi: “dux Trepim (erus)”.
Moć Hrvatske za kneza Trpimira I. ogleda se u uspješnom ratovanju s njezinim susjedima, Bizantom i Bugarima. Prema svjedočanstvu glasovitog benediktanca Gottschalka, koji je boravio na kneževu dvoru i koji je opisao njegovu pobjedu protiv Bizanta. Trpimir vodi između 846. i 848. godine uspješan rat s “Grcima” odakle s dalmatinskim gradovima pod bizantskom vlašću, a desetak godina kasnije pobjeđuje i bugarskog vladara Borisa (prema Konstantinu Profirogenetu!), što upućuje na zaključak da je Hrvatska tada neposredno graničila s bugarskom državom.
Dok je vladao Trpimir I., izbio je 863. godine prvi raskol u crkvi između papre i carigradskog patrijarha. Buduću da su dalmatinski gradovi sa svojim biskupima priznali, kao bizantski podanici, patrijarha, Hrvati tada osnuju 864. godine svoju biskupiju u Ninu.
Zapis u Cedadskom evanđelju svjedoči o Trpimirovm ugledu jer ga naziva “domnus (dominus) Tripemerus”. Gradnja benediktanskog samostana u Rižinicama povrh Solina i boravak benediktanca Gottschalka na Trpimirovom dvoru govore da Hrvatska, u sredini 9. stoljeća, nije bila snažna samo u vojnom pogledu, nego da je i kulturnim jačanjem dostigla suvremene feudalne države na europskom zapadu.
