“PRISADE NISU MRTVE
Najstariji borac u postrojbama HVO Usora, gospodin Ilija Hrkač.
Druga bojna – Samostalni vod Prisade.
Gospodin Ilija Hrkač iz sela Prisade, rođen 1930. godine. Nizak, mršav, uspravan, zelenih očiju, hladnokrvan, u maskrisnom odijelu, upravo je došao sa položaja. Jedan sasvim običan čovjek bez ikakvog čina ili zvanja. Ali to je veliki rodoljub, koji, iako ima skoro 63 godine, zajedno sa svoja dva sina, rame uz rame stoji na braniku domovine na prvoj liniji fronte sa puškom u ruci. Sudjelovao je i u proboju na Putnikovo brdo. Upoznajemo se počinjemo razgovor:
Usora: Što čovjek sa 63 godine života radi u postrojbama HVO?
Ilija: Nedozvoljavam nikakvu protekciju, svi smo ravnopravni, a ja određujem sve što i ostali borci na prvoj liniji fronte.
Usora: Otkada ste ovdje?
Ilija: Od pada Prisada. Tada sam odlučio da se sa puškom u ruci borim za povratak na rodno ognjište, i namjeravam se tamo vratiti što prije, sve nepoželjne koje tamo zateknem ubit ću bez milosti!
Usora: Kako Vas prihvataju i štuju li Vas mlađi borci?
Ilija: Svi borci me štuju i paze kao rođenog oca, jer im po godinama to mogu biti, a mnogima i djed.
Usora: Koga od obitelji imate i gdje se nalazite?
Ilija: Imam suprugu i dva sina. Supruga je ostala u Prisadama, a sinovi Josip i Franjo su ovdje i od prvog dana se zajedno borimo.
Usora: Zašto se borite kada su Prisade mrtvo selo?
Ilija: Prisade za mene nisu mrtve niti će ikada biti, izgradićemo bolje i ljepše selo. Tamo su grobovi naših predaka i oni nas obvezuju da oslobodimo svaku stopu naše zemlje!
Usora: Kad vam je bilo najteže?
Ilija: Bilo mi je teško, ali sam bio i najradosniji kada smo krenuli u proboj na Putnikovo brdo. Imao sam želju da vidim rodno selo. Ta želja mi se ispunila. Viđao sam samo dim i pepeo, selo je uništeno. Nisam bio svjestan da plačem, suze su same klizile niz lice.
Usora: Da li ste umorni i dokle ćete ovako?
Ilija: Nisam nimalo umoran, borbu ne napuštam do oslobođenja ili dok ne poginem!
Usora: Imate li kakvu poruku ili želju?
Ilija: Imam. Svi sposobni za pušku moraju i treba da im je čast da se stave u obranu domova. Samo tako možemo da povratimo vjekovna ognjišta i slobodu! Poručujem svojim dragim unucima da je djed živ i zdrav i da se bori da se oni što prije vrate kući!
Želja mi je da što prije protjeramo agresore sa što manje gubitaka i da na ovim prostorima jednom zauvijek zavlada mir i sloboda!”
Ragovor vodio: Pero RADELJAK
Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, 25. RUJNA 1992. GODINE, BR. 1.
