DRUGA BOJNA – NEPROBOJNA (SLIKE NA KRAJU ČLANKA)
“NAKON ŠTO JE ODBILA DESETINE NEPRIJATELJSKIH OFENZIVA S PRAVOM JE NAZVANA:
DRUGA BOJNA – NEPROBOJNA
Osobna karta
II. bojna osnovana je 10.05.1992. godine da bi formiranjem 110. brigade HVO-USORA ušla u njen sastav. Sačinjavaju je I. satnija – Alibegovci, II. satnija – Ularice, Samostalni vod Makljenovac i Samostalni vod Mravići. U zoni odgovornosti II. bojne dejstvuju i dijelovi postrojbi PZO, te Raketno-topnički divizon 110. brigade HVO-USORA.
U zoni odgovornosti II. bojne drže se značajni položaji prema Putnikovom brdu i Razbjenjaku. O značaju položaja govori i podatak da četnici sa suprotne strane držeći svoje položaje brane grad Doboj pa čak i Posavski koridor, što govori da u našem dijelu imaju najjače snage i najbolje utvrđene položaje.
Zahvaljujući pripadnicima II. bojne, uništeno je 6 neprijateljskih tenkova, jedna samohotka, jedna praga, BST, više PAT-ova i PAM-ova, te kamiona. Također, više MTS-a je zarobljeno. U zoni odgovornosti II. bojne uništen je i jedan neprijateljski helikopter sa kompletnom posadom, što je također djelo pripadnika II. bojne. Na prostoru koji kontrolira II. bojna rat je i započeo tako da su oni kušali prvi sve nadaće koje donosi rat. Imali smo dosad zasigurno najviše neprijateljskih napada, ali crte obrane nisu pomaknute niti milimetar, čak je u pojedinim dijelovima crta pomjerena prema naprijed. U sustavu II. bojne dejstvuje i Interventni vod nazvan nježnim imenom “Plave ruže”. Ime jeste nježno, ali su momci pravi tigrovi. Učestvovali su u svim bojevima koji su vođeni u zoni odgovornosti II. bojne, te u bojevima na Brezovim danima, Jelečima, Mravićima, Siminoj bašči.
Struktura bojovnika je šarolika po starosnoj dobi, profesiji i zanimanju. U organizacijskom smislu zasigurno je to najbolja postrojba, ne samo u Brigadi, već i šire. U svakom trenu se zna tko što treba raditi, a i što ga sljeduje ako to ne obavi. Disciplina je na zavidnoj razini. I u vrijeme najtežih dana u okruženju, nikada se nije dovodilo u pitanje da li će biti dovoljno hrane, goriva za prijevoz ranjenika, pa čak i MTS-a. Zasluga za to pripada svim bojovnicima na crti do zapovjednika Bojne, ali ipak ponajviše Logističkoj službi Bojne. Pravilnim planiranjem, iznalaženjem raznih mogućnosti i snalaženjem te štednjom, izbjegli smo mnoge nedaće. Izgrađena je i osobna kuhinja, pekara, pa i električna centrala, što je donijelo dosta ušteda u gorivu a i omogućilo normalniji rad, pogotovo u sustavu veze.
Odgovornost i hrabrost bojovnika je na visokoj razini. Na dijelu naše crte nikada nije bilo šverca, niti je bilo ikakvih nedozvoljenih kontakata sa neprijateljskom stranom. U najtežim bojevima bojovnici nisu pitali za smjenu, nego su i oni slobodni dolazi na crtu, i tada su tranšei i rovovi bili prepuni ljudi, željni da daju svoj doprinos u obrani Usore. Smatramo se kompaktnom cjelinom u kojoj je postignut visok stupanj jedinstva, tako da se više i ne dijelimo na Alibegovčane, Ularčane, Makljenovčane itd. nego smo svi Usorani i svi imamo isti zadatak – obraniti Usoru.
Ivo Suvala Žuti, dozapovjednik II. bojne
Prvi napad koji je izveden prema Doboju, 12. 7. 1992. godine, možda je i prva promocija 110. brigade van ovih prostora. Nažalost, u tom napadu imali smo pogibiju nekoliko zaista hrabrih momaka. Poginuo je jedan vođa grupe, a drugi je ranjen. Izgubili smo sanitetiju koji je poginuo izvlačeći pokojnog Ćurloza, koji je gotovo goloruk krenuo na tenkove sa nama ostalima.
Bila je to jedna od bitaka koja je ujedno II. bojnu iznijela na sam vrh, a kasnije je sve dolazilo samo po sebi. Poslije toga značajniju bitku imali smo kada smo bili napadnuti od snaga pod šifrovanim nazivom “KUPA”. Bili smo napadnuti sa obje bočne strane sa Laušterovog brijega i sa Cerika. Ista je bitka ostala u sjećanju, jer smo uništili agresorski kamion. Na svetog Josipa, 19. 03. imali smo jedan od najtežih momenata, desilo se 3. ranjavanje operativca Bojne Perice Lujića, koji je maltene ostao trajni invalid. Nizale su se razne ofenzive koje su uspješno odbijene i niti jednog momenta nije dolazilo u pitanje naša opstojnost i nikad se nije dolazilo u situaciju da bi se naši momci povukli sa postavljenih mjesta. Uništeno je mnogo diverzantskih grupa, čak prije nego bi one postale opasne za naše pložaje. Četnici su puno MTS-a ostavili kod nas, nakon svake akcije, bilo da je poduzimana sa njihove ili naše strane. Zarobili smo 84-u, PAM-ove, automatske puške, zolje, i veliku količinu streljiva. Na prostorima ispred II. bojne uvijek su postavljanje agresorske elitne snage zbog blizine Doboja, koje vrlo lako sa obrambenih zadataka prelaze u ofenzivna dejstva. U takvoj situaciji i mi smo prinuđeni danonoćno biti mobilni. Takva nas je situacija prinuđavala da izuzev interventnih vodova svoje snage ne koristimo na drugim usorskim bojištima. Ovdje treba napomenuti naše angažiranje na reonu Mravića kada je bilo ranjeno devet pripadnika Samostalnog voda Mravići.
Popunjavana je i crta na Šumarevoj kući itd. Zapovjednički kadar II. bojne je jedan od najmlađih, mogu to slobodno reći, i u čitavoj BiH. I pored toga našu bojnu krasi izuzetna disciplina. Za takvo stanje ne bih rekao da je zaslužno ljudstvo, nego se radi o izuzetnom moralu i samodisciplini bojovnika, koji u svakom momentu znaju što im je raditi.
Naša vojska dosta stvari dobro shvaća, željna je rada i volje za očuvanjem ovih prostora. Teško nam je pala promjena u nazivu 110. brigade u 110. domobransku pukovniju. Mada mi određene segmente domobranstva u sebi imamo, ali isto tako obvezu da oslobodimo naše prostore u Makljenovcu i u Prisadama. Zbog naziva “domobranski” mislim da će odziv iz II. bojne u djelatni sustav biti dosta veliki.
Što se tiče razvoja situacije na ovome prostoru u narednom periodu, mislim da četnici na ovome prostoru nemaju što tražiti. Moja je osobna želja da se što prije oporave i vrate u naše postrojbe ranjeni suborci: Pero Lujić, Ivan Gašić-Ćivo, bojnik Batista i mnogi drugi naši momci.
xxx
Na prostorima u zoni odgovornosti II. bojne u jednoj od ofenziva, 17. 7. 1992. godine, ranjen je i Krešimir Zubak, sadašnji predsjednik Federacije Hrvata i Bošnjaka. Krešimir Zubak bio je jedan od organizatora otpora na prostorima Usore i sa puškom u ruci učestvovao u bici od 12. 7. 1992. godine na Putnikovom brdu.
xxx
Veliki doprinos u epitetu koji sada krasi II. bojnu “Neprobojnu” dao je pokojni predsjednik HVO-USORA Franjo Čalić. Bio je i ostao vojnik spreman da izvrši svaku zadaću. Kada je bilo najteže, pokojni predsjednik se uvijek nalazio sa svojim suborcima na prvoj borbenoj crti. Organizator je obrane i u II. bojni obnašao je dužnost pomoćnika zapovjednika za SIS.
xxx
Zanačajni datumi bojne:
10. 5. 1992. godine osovana bojna,
12. 7. 1992. godine Proboj na Putnikovo brdo,
8. 1992. godine Napad elitne jedinica “KUPA”,
19. 3. 1992. godine napad na Karuše,
11. 7. 1993. godine Spuštanje četnika prema kući P.Š.,
20. 8. 1993. godine Ekonomija – Špic, tenkovsko-pješački napad u 4 navrata. Uništena praga,
21. 8. 1993. godine Napad na Mraviće,
9. 2. 1994. godine Tenkovsko-pješački napad na Špic,
18. 2. 1994. godine Proboj crta na Siminoj bašči.”
xxx
Izvor teksta: LIST OPĆINSKOG VIJEĆA USORA, 1. KOLOVOZA 1994. GODINE, BR. 20
