Gospa Kondžilska i (ili) Gospa Komušanska
Blažena Djevica Marija po kojoj ime nosi i župa u Komušini, u vjerničkom narodu, koji je štuje i voli kao vlastitu majku, spominje se kroz cijeli niz sinonima; blažena Gospa, Majka Božja, nebeska Majka, Bogorodica, Majka Crkve, sveta Marija, gospa Marija i još mnoge verzije na našem i stranim jezicima. Cijelom to mnoštvu imena pridružuju se i ona kojima vjernici iz komušanskog kraja i hodočasnici u Komušinu i na Kondžilo oslovljavaju Mariju čija se slika čuva u marijanskom svetištu Komušina-Kondžilo.
“Gospa Kondžilska” jedno je od imena koja se nekako najčešće pojavljuju u pisanim dokumentima, kao i općenito. Prema predaji brdo Kondžilo, na kojem se čudotvorna slika Gospe Kondžilske prvi put “objavila” Komušancima, mjesto je čije se ime s pravom veže za Gospu čija se slika čuva u župi Komušini. Kondžilo, naime, ima središnje mjesto u obilježavanju blagdana Velike Gospe koji i patron župe Komušine, kada deseci tisuća hodočasnika prate Gospinu sliku u procesiji na Kondžilo, a sve kako bi ispunili zavjet dan na istom mjestu prije nekoliko stoljeća. Otud i pridjev “Kondžilska”. U istom kontekstu spominje se i ime “Majka Božja Kondžilska”. Treba reći kako se spominje još i “Gospa od Kondžila”, ime koje je više plod pjesničke slobode, nego li odraz gramatike hrvatskog jezika koja ovakve konstrukcije ne podržava. Stoga, iako je ovakav naziv učestao, ispravnije je “Gospa Kondžilska”.
Ipak, kako se u župi Komušini, točnije u njenoj župnoj crkvi, čitavu godinu čuva čudotvorna slika Gospe Kondžilske, Komušanci i žitelji cijelog komušanskog kraja, koji podrazumijeva najveći dio prostora na kojem se nalazila povijesna župa Komušina, nazivaju je i našom ”Gospom Komušanskom”. Isto tako može se govoriti i o ”Majci Božjoj Komušankoj”, te komušanskoj Gospi. U svakom slučaju, i ime Gospa Kondžilska, kao i ime Gospa Komušanska, odnose se na jedno te istu Majku Božju čija se slika čuva u Komušini, i ravnopravno se upotrebljavaju ovisno nahođenju vjernika. Ipak, čini se kako ime ”Gospa Komušanska” više koriste Komušanci, dok ime ”Gospa Kondžilska” prije prepoznaju u ostatku hrvatskog katoličkog življa u BiH te Hrvatskoj.
No, treba reći kako ovakav dualitet postoji i u samom službenom nazivu ovog marijanskog svetišta; Gospino svetište Vrhbosnske nadbiskupije Komušina-Kondžilo. Ali, uza sve ovo valja dodati kako i ime župe u kojoj se slika i svetište nalaze u sebi objedinjuje dvojstvo. Naime, u narodu je ona poznata isključivo kao ”župa Komušina”, no puno ime župe je ”župa Uznesenja Blažene Djevice Marije-Komušina”. Komušina je ime stare župe koja je u srednjem vijeku zauzimala veliki dio Bosne a do danas je ostalo u imenu župe koja se prostire na području sela; Slatine, Donje Komušine, Gornje Komušine, Gaša i Njiva.
Velika prognanica
Godina 1992. ostat će zabilježena kao posebno tragična u povijesti svetišta Komušina-Kondžilo. Te godine, naime, nije bilo veličanstvene procesije sa čudotvornom Gospinom slikom od crkve u Komušini do brda Kondžila. To se dogodilo prvi puta u povijesti ovog svetišta. Kroz stoljeća ispunjavani zavjet Komušanaca prekinut je silinom oružja upravo 1992. godine. Slika Gospe Kondžilske podijelila je sudbinu svog vjerničkog naroda i pošla u izbjeglištvo. S komušanskim narodom stigla je najprije u Novi Šeher, tu je prenoćila u župnom stanu, a zatim u konvoju od pet autobusa punih prognanih Komušanaca “putem spasa” otišla u Split, gdje je do svibnja 1993. ostala u prostorijama splitske Nadbiskupije. Iz Splita je Gospina slika donesena u Mariju Bistricu, gdje je 29. svibnja 1993. održano hodočašće Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon hodočasničkog slavlja slika je istoga dana prenesena u Zagreb, u crkvu sv. Petra. U toj su crkvi održane proslave V. Gospe u progonstvu 1993., 1994. i 1995. god. Tu su Komušanci i drugi štovatelji Gospe Kondžilske sa svih strana pokazali svoju staru vjernost i odanost Gospi i njezinoj čudotvornoj slici, uz molitvu za povratak na svoja stoljetna ognjišta.
Nakon što su stvoreni povoljniji uvjeti čudotvorna je slika vraćena u BiH, točnije u selo Bistricu kod Žepča, budući je ovo mjesto bilo blizu Komušine. Svečanost povratka slike u Komušinu započela je 10. kolovoza 1996. godine svečanom svetom misom u Zagrebu koju je predvodio župnik župe don Ante Meštrović, nakon toga je slika stigla do Kupresa, te je preko Travnika i Viteza stigla u Žepče gdje ju je dočekalo mnoštvo vjernika s oduševljenjem, pjesmom, suzama i radošću. Slika je iz Žepča prenesena u Bistricu u privremenu crkvu. “VELIKA PROGNANICA” vratila se iz Bistrice u svoju Komušinu i Kondžilo uoči svetkovine Uznesenja BDM, 14. kolovoza 1999. godine u veličanstvenoj procesiji. Još i danas ona očekuje svoje prognane mještane i štovatelje da ju posjete u njezinom svetištu, glavnom Gospinu svetištu naše Nadbiskupije.
O slici Gospe Kondžilske
Čudotvorna slika Gospe od Kondžila u pisanim se tragovima prvi puta spominje 1779. godine u izvještaju fra Filipa Čovića, tajnika biskupa fra Marka Dobretića, načinjenom povodom biskupovog posjeta Komušini u rujnu 1779. godine. Tada je biskup ustvrdio kako se u Komušini čuva i pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene. Kako u svom prethodnom apostolskom pohodu u Komušinu 1776. godine, biskup Dobretić nije spominjao Gospinu sliku, moguće je ustvrditi kako se tada slika nije nalazila u Komušini.
Pretpostavlja se da je slika nastala najranije krajem XVI., a u Komušinu je stigla nakon što je otkupljena od muslimanske obitelji Čapljić iz sela Mrkotići blizu Tešnja. Iako se prema predaji navodi kako je poglavar te obitelji pronašao sliku na ledini i u trnju, te ju zatim niz godina čuvao u hambaru, činjenice su vjerojatnije drugačije. Naime, u to vrijeme samo selo Mrkotići nije bilo sasvim muslimansko i još je u njemu bilo kršćanskih obitelji, a i sama obitelj Čapljić prešla je na islam. Stoga je moguće ustvrditi da je slika spašena iz neke stare kršćanske crkve koja je dolaskom Turaka zapuštena ili porušena, te se tako našla u obiteljskoj baštini obitelji Čapljić. Kada se za sliku saznalo, ona je sasvim sigurno postala neugodnost za vlasnika muslimana te ju on predaje katolicima u Komušini koja je tada od Mrkotića bila udaljena tri sata hoda. Sama slika ima dimenzije 110 x 110cm, i vrlo vjerojatno je djelo mletačke škole nepoznatog autora. Predstavlja Majku Božju u nebo uznesenu. U dnu slike vidi se otvoren grob iz kojeg Blažena Djevica Marija sklopljenih ruku i okružena od šest anđela lebdi prema nebu. Oko glave naslikan je vijenac od zvijezda, a nad glavom pričvršćena je srebrna kruna. S lijeve i desne strane na oblacima kleči po jedan svetac; sv. Ivan Krstitelj s lijeve strana i sv. Rok s desne strane. Blažena Djevica Marija odjevena je u haljinu purpurne boje, po kroju sličnoj dimijama, narodnoj nošnji bosanskih muslimana, a zaogrnuta je zelenkastim plaštem na kojem se primjećuju narodni vezovi. Za prikaz Gospinog lica, može se kazati da izražava blagi pogled Majke koja pobjednički uzlazi na nebo, ali u isti mah pokazuje i tugu za sinovima koje ostavlja.
Slika je obnavljana 1888. godine u Grazu po nalogu prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, te 1949. godine kada ju obnavlja slikar Gabrijel Jurkić. Nakon izgnanstva iz Komušine u kolovozu 1992. godine, slika se 1999. godine vraća u Komušinu kada počinje i obnova Gospinog svetišta Vrhbosanske nadbiskupije Komušina-Kondžilo. Valja istaknuti kako je slika Gospe Kondžilske u travnju 1997. godine bila postavljena iznad oltara kada je prigodom svog prvog pastoralnog pohoda BiH blagopokojni papa Ivan Pavao II. u Sarajevu slavio svetu Misu. Čudotvorna slika Gospe Kondžilske čuva se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Komušini i napušta ju samo jedanput godišnje, na Veliku Gospu, patron župe, kada ju u nošenu u procesiji vjernici prate na Kondžilo.
Mala Gospina slika
U svetištu Gospe Kondžilske od 1949. godine nalazila se još i takozvana Mala Gospina slika koju je naslikao slikar Gabrijel Jurkić. To je bila replika originalne Gospine slike, jednakih dimenzija kao i original, koja se u procesiji nosila za Dan mladih i pri završetku listopadskih pobožnosti na Kondžilo. Nažalost, u vihorima ratne 1992. godine gubi se svaki trag toj slici. Ipak, 28. svibnja 2005. godine uzoriti gospodin Vinko kardinal Puljić blagoslovio je novu repliku originalne slike Gospe Kondžilske, dar i djelo akademskog slikara Ante Mamuše.
Narodna predaja
Narodna predaja govori kako je sliku Gospe Kondžilske u trnju svoje njive našao Turčin iz sela Mrkotića (po svemu sudeći, vjerojatno se radilo o obitelji Čapljić koja se prije prezivala Kapetanović) koje se nalazilo blizu Tešnja. Kako je osjetio da se radi o svetinji, sklonio ju je u svoj hambar (žitnica). Navodno se taj isti hambar, cijelo vrijeme dok se slika nalazila u njemu, uslijed blagoslova Božjeg nikad nije ispraznio od žita. Kada je sliku vidio Ciganin kojeg je Turčin doveo da mu pokaže sliku, rekao je da se radi o slici ”vlaške Gospe” (pojam “vlaška” treba promatrati kroz kontekst turske vladavine nad Bosnom i činjenice da u to vrijeme turski osvajači nisu razlikovali katolike od pravoslavaca već je cjelokupan nemuslimanski narod nazivan “Vlasi”) i potom je udario nadžakom (vrsta turskog oružja) u sliku. Ta pukotina se i danas može vidjeti na slici. Predaja nadalje govori kako je ciganina stigla Božja kazna, jer je nakon udaranja u sliku poludio i skočio u Usoru, u najdublji vir. To mjesto se po tom događaju zove ciganski vir, a priča se kako se ciganina uoči Velike Gospe ili Gospojine može vidjeti u tom viru kako viče; ”Kafa, kafa!”. Taj događaj s Ciganinom uvjerio je Turčina da u svom hambaru zaista čuva veliku svetinju. No, vijest o slici nije se dala kriti pa za nju ubrzo doznaju i kršćani kao i drugi Turci.
Turci su zamjerali Turčinu što u svom hambaru čuva kršćansku svetinju, a katolici iz obližnjih sela željeli su otkupiti sliku. Dogodilo se uto da u selo Mrkotić dođe jedan turski šeh (svetac) koji također sazna za sliku te naredi Turčinu da se slike riješi. Jer, iako je Turčin molio da slika ostane kod njega; ”Ja te zaklinjem kao Muhamedovo koljeno da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, jer sve mi sa hajirom (srećom) ispane!”, šeh mu naloži da sliku zamijeni s katolicima za određene stvari, pošto je držao da se svetinja ne smije prodavati za novce. Stoga je Turčin dozvao k sebi nekoliko uglednih katolika i s njima dogovorio kako će im sliku predati za ”sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla”. Kako onda u cijelom tom kraju nije bilo crkve, uključujući Doboj, Sivšu i Žabljak, a samo u Komušini je postojala mala zidana kapelica, odlučeno je da će se slika prenijeti u Komušinu. Kako su zbog straha od Turaka izbjegavali put koji je pratio Usoru, katolici koji su svetu sliku nosili na nosiljci kretali su se prijekim putem preko okolnih planina.
Predaja nadalje govori da kada su došli na Kondžilo zastali su kako bi se odmorili pa su sliku spustili na mjesto gdje se danas nalazi kapelica na Kondžilu. Kad su htjeli poći dalje, dogodilo se čudo. Ni šest, ni deset momaka nije uspjelo ponovno podići sliku. Isprva nisu znali što napraviti jer sliku nisu mogli ostaviti usred šume pod vedrim nebom, a znali su kako bi podizanje bilo kakve kapelice Turci zabranili. Stoga, odlučili su kleknuti pred sliku te se svečano zavjetovati kako će svake godine o Gospojinu tu istu sliku u svečanom ophodu na Kondžilo iz Komušine dopratiti. Nakon što su to učinili, mogli su podići nosiljku sa slikom i prenijeti ju u Komušinu. Tako se uspostavila tradicija proštenja na Kondžilo za Gospojinu.
IZVOR TEKST I SLIKE: www.komusina-kondzilo.net
