Crkva sv. Nikole Tavelića u Omanjskoj, izgrađena 1973. prema planu Projektbiroa – Slavonski Brod, ima promjer 13,5×8,5 m. Iako je pretrpjela oštećenja tokom rata, brza obnova je vratila njezin sjaj. Unutarnje uređenje crkve, suvremeno i osvježavajuće, nastalo je prema viziji arhitekta Josipa Ledića. Unutar crkve dominira slika sv. Nikole Tavelića, djelo slikara Ljube Lahe, dok se postaje Križnog puta, stvorene rukom slikarice Marijane Pažin-Ivešić. Posebno vrijedni su sedam vitraja, prema nacrtima iste slikarice, koji prikazuju Božje djelo stvaranja svijeta i ljudi. Ova crkva nije samo vjersko mjesto nego i spomenik umjetnosti koji svjedoči o zajedničkom trudu zajednice da očuva svoju kulturnu baštinu.
Ove godine obilježavamo veličanstvenu 50. obljetnicu postojanja Crkve sv. Nikole Tavelića u Omanjskoj. Kroz pet desetljeća, ova svetinja postala je neizbrisiv dio lokalne zajednice, simbol vjere, zajedništva i trajne ljubavi prema kulturnoj baštini.
Sagrađena 1973. godine, crkva je preživjela mnoge izazove, uključujući i razdoblje rata, ali je uvijek bila svjetionik nade i duhovne snage za svoje vjernike. Njezina 50. obljetnica nije samo prilika za slavlje, već i trenutak dubokog zahvaljivanja onima koji su kroz godine uložili trud, ljubav i predanost kako bi održali ovo sveto mjesto.
Sveti Nikola Tavelić
Sveti Nikola Tavelić rođen je vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovom djetinjstvu i odrastanju zna se malo, kao i o tome što je potaknulo mladu dušu Nikole da se pridruži franjevačkom redu.
Nakon završetka studija, bl. Bartul Alvernski, tadašnji upravitelj Bosanske franjevačke zajednice, pozvao je Nikolu na nagovor pape Grgura XI. da se pridruži skupini od šezdeset redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni.
Poziv da se pridruži misionarskom radu u zemlji kojom su nedavno upravljali moćni Šubići, možda čak i rođaci i sunarodnjaci svetog Nikole Tavelića, predstavljao je privlačan poziv za njega, što ga je potaknulo da krene prema Bosni. Tako je Nikola započeo svoju misijsku službu u Bosni, koja je tada većinom bila bogumilska. Proveo je dvanaest godina u toj zemlji, suočavajući se s radostima obraćenja i tugom neuspjeha.
Unatoč teškoćama poput surove klime i neprohodnih područja, Nikola je hrabro propovijedao kršćansku vjeru među stanovništvom Bosne. Bosna je bila misijsko područje, ali su se misije među Saracenima, koje je franjevački red imenovao kao jedine nevjernike u svojem pravilu, smatrale iznimno izazovnim zadatkom. Sveti Franjo Asiški osobno je krenuo prema Svetoj Zemlji kako bi obraćao Saracene. Stoga nije iznenađujuće da je i sveti Nikola Tavelić, dijeleći istu predanost, možda očekivao sličnu priliku koja mu se ukazala upravo u to vrijeme.
Kada je stigao u Jeruzalem, Nikola Tavelić nije bio zadovoljan samo ispovijedanjem hodočasnika i rijetkih vjernika prisutnih u tom gradu. Njegova želja bila je privući one koji nisu poznavali Krista. Zbog toga je odlučio krenuti u Bosnu, a potom iz Bosne u Palestinu. Nakon dubokih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, razmatrajući opasnosti takvog pothvata i opravdanost izlaganja vlastitog života mučeništvu, Nikola je donio odluku. Inspiriran Pavlovim riječima “Jao meni ako ne propovijedam”, zaključio je da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.
U društvu vjernog subrata i prijatelja fra Deodata iz Ruticinija, koji je već dijelio s njim radosti i tegobe života u Bosni, te još dvojice subraće, Nikola se hrabro odlučio na korak: javno propovijedati Krista. Vjerujući da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova vođu kadiju, krenuli su prema njemu, slijedeći primjer osnivača Reda sv. Franje. No, poput neuspjeha svetog Franje, i njihovi napori ostali su bez uspjeha. Dok je Franjo nakon neuspjeha mirno otišao, ova četvorica franjevaca osuđena su na smrt i podvrgnuta mučenju, dostižući krunu mučeništva.
Na taj način, Nikola postaje simbol svog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog vjere, podvrgnut gaženju, mučenju, nabijanju na kolac, spaljivanju u plamenu vlastitog ognjišta i gušenju u vlastitoj krvi. Njegovo mučeništvo postalo je “ostatak ostataka”, “plačuća”, “suha kao prut”, simbolizirajući malu, pritješnjenu Hrvatsku. Godine 1889. Nikola je proglašen blaženim, a 21. lipnja 1970. postao je prvim hrvatskim svetcom.
Izvori objave:
