Na prostoru Općine Usore, u Omanjskoj, 1959. godine rođen je čovjek čiji će životni put ostaviti dubok trag u vojnoj i povijesnoj stvarnosti Usore, ali i Bosne i Hercegovine – general Anto Jeleč.

Svoje obrazovanje započeo je u rodnom kraju, a potom ga život vodi u Mostar, gdje završava Fakultet strojarstva i računarstva, stekavši zvanje diplomiranog inženjera strojarstva. Njegov profesionalni put mogao je krenuti u posve drukčijem smjeru, no ratna zbivanja početkom 1990-ih godina mijenjaju njegovu životnu sudbinu.

S izbijanjem rata, Jeleč se aktivno uključuje u obranu rodne Usore. Znanje koje je stekao tijekom školovanja, ali i kroz vojnu obuku u Školi pričuvnih časnika u Bileći, primjenjuje na terenu. Već 1992. godine preuzima dužnost zapovjednika 1. bojne 110. brigade HVO-a Usora, a ubrzo potom postaje i zapovjednik iste brigade.

U najtežim ratnim danima njegova uloga bila je od iznimne važnosti za obranu ovog kraja. Godine 1994. imenovan je za načelnika Odjela bojeve spremnosti Glavnog stožera HVO-a, čime započinje njegov daljnji uspon kroz vojnu hijerarhiju.

Nakon rata, svoju karijeru nastavlja u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Od 1997. godine obnaša niz odgovornih dužnosti – od izvršnog časnika u Uredu dozapovjednika, pa sve do zapovjednika 1. gardijske oklopno-mehanizirane brigade, na koju je imenovan 2004. godine.

Njegovo iskustvo, znanje i predanost službi dovode ga i na najviše razine zapovijedanja. Već 2007. godine preuzima dužnost zapovjednika Operativnog zapovjedništva Oružanih snaga BiH, dok je u studenom 2011. imenovan zamjenikom načelnika Zajedničkog stožera OS BiH za resurse.

Vrhunac njegove vojne karijere dolazi kada je najprije imenovan vršiteljem dužnosti, a potom i načelnikom Zajedničkog stožera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, na čijem se čelu nalazio u razdoblju od 2013. do 2018. godine.

No, doprinos generala Jeleča ne završava samo na vojnom planu. Kao suurednik i jedan od autora kapitalne monografije „Usora 1991. – 1995.“, dao je neprocjenjiv doprinos očuvanju istine o ratnim zbivanjima na ovom području.

Ova opsežna publikacija, koja na više od 600 stranica donosi detaljan prikaz ratnog puta, stradanja i obrane Usore, predstavlja jedno od najvažnijih svjedočanstava o Domovinskom ratu na ovom prostoru. Kroz dokumentirane činjenice jasno se oslikava razmjer žrtve koju je usorski kraj podnio za svoju slobodu.

Prema podacima iz monografije, u obrani Usore poginulo je 110 pripadnika 110. brigade HVO-a te 34 civila, dok je više od 600 osoba ranjeno ili je pretrpjelo teške posljedice rata. Uz ljudske gubitke, zabilježena su i velika materijalna razaranja, a više od polovice tadašnjeg stanovništva bilo je prisiljeno napustiti svoje domove i otići u izbjeglištvo.

Posebnu težinu cijeloj priči daje i snažna povijesna simbolika. Naime, papa Honorije III. još je 15. svibnja 1225. godine dokumentom darovao područje Usore, a upravo na isti datum, gotovo osam stoljeća kasnije – 15. svibnja 1992. godine – osnovan je HVO Usora.

Ta podudarnost ne predstavlja tek povijesnu zanimljivost, već snažnu potvrdu kontinuiteta i opstojnosti hrvatskog naroda na ovim prostorima kroz stoljeća.

Životni put generala Ante Jeleča tako ostaje svjedočanstvo odgovornosti, predanosti i služenja – od obrane rodnog kraja u najtežim trenucima, pa sve do najviših vojnih dužnosti u državi. Njegovo ime trajno je upisano u suvremenu povijest, ali i u kolektivno sjećanje usorskog kraja.

Neprijatelj je već na koljenima

U posjeti našim položajima prvog dana Nove 1993. godine na prvoj crti obrane na Križu susreo sam zapovjednika samostalne bojne -odreda g. Antu Bajića (BAJA), zapovjednika Žabljačke satnije g. Antu Penavu i moralistu g. Karla Kulića.

• USORA: Gospodo, Sretna vam Nova 1993. godina.
• BAJA: Hvala, i vama također.
• USORA: Gospodine bojniče, što želite u Novoj 1993. godini?
• BAJA: Želim da se što prije svrši rat, da prestanu neprijateljstva, etnička čišćenja, da se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja ognjišta.
• USORA: Vidim Vas u društvu zapovjednika satnije, moraliste, da li je ovo kontrolni obilazak ili nešto slično?
• BAJA: Ne, kompletno moje zapovjedništvo od vozača, logističara, pozadine osiguranja sve do mene, i ja također, noć 31.12.1992. godine i dana 01. siječnja 1993. godine zamijenili smo redovitu smjenu i proveli u rovovima na Križu, Kominu, Banderi i Ularicama. Ovo nam nije prvi puta jer smo u mjesecu rujnu također zamijenili posade na Banderi, Kominu, Jelečima i Ularicama. Tom gestom smo obradovali mlade bojovnike, jer su Novu godinu dočekali sa prijateljima i djevojkama, u krugu obitelji, a i pozadinci moraju malo da osjete kako je na prvoj crti obrane.
• USORA: Kako ste proveli Novogodišnju noć?
• BAJA: Novogodišnja noć je prošla dosta mirno, neprijatelj je iz straha ispaljivao rakete za osvjetljivanje i pucao iz pješačkog naoružanja. Sve u svemu dosta mirna noć.
• USORA: Cijeli slobodni teritorij proteklih dana trpi, ali i izdržava velike napade srpskog agresora. Kako vidite trenutačno stanje na crtama obrane?
• BAJA: Ovdje se mora naglasiti da je cjelokupni slobodni teritorij i kojeg kontroliraju postrojbe HVO Usora i Armije RBiH izložen agresorskim napadima. Rat na ovom našem prostoru traje već osam mjeseci, ali ovih prethodnih dana su bile najteže bitke. Srpski agresori su svakodnevno pokušavali, na tenkovsko prohodnim pravcima, da razbiju našu obranu. Bili su to jaki oklopno-topnički i pješački napadi, međutim, upravo te borbe su pokazale koliko smo jaki, sa kolikom borbenom voljom se branimo! Ove bitke koje smo vodili, moralno su nas još više ojačale. Ulile su nam samopouzdanje i saznanje da nam neprijatelj ne može ama baš ništa. Najvažnije od svega je to što su naši borci razbili strah od tenkova, uvidjeli su da i oni imaju loših svojstava. Svakako, treba naglasiti da je i naše topništvo odigrali ključnu ulogu. Dakle, stanje obrambenih crta je neprobojno i smatram da je ovaj teritorij obranjen.
• USORA: Vi ste zapovjednik samostalne bojne-odreda u kojoj se, rame uz rame, bore Hrvati i Muslimani. Kako je biti zapovjednik u jednoj takvoj jedinici?
• BAJA: Svi jednom treba da shvate da u ovom trenutku jedni bez drugi ne mogu ništa. Zapravo, vodimo rat protiv zajedničkog neprijatelja. Onako kako smo i živjeli, komšijski složno, tako moramo i da se branimo, jer isti nam je cilj. Pa, sprski agresori svoju koncepciju ratovanja grade na sukobima Hrvata i Muslimana. Na ovim prostorima svi se moramo založiti, dati sve od sebe da do toga ne dođe. Bejrut bi tada za ove prostore bio dječija igra. Ne treba se time zamarati i trošiti energiju, nego je iskoristiti da se agresor vojnički porazi, što ja mislim da će ubrzo tako i biti. Kad me pitate kako je biti zapovjednik ovakve jedinice, onda moram naglasiti da su svi pripadnici ove jedinice shvatili da su oni vojska i da se nalaze pred ozbiljnim zadatkom koji život može nametnuti, a to je da vode rat. Stoga je moj zadatak zapovijedanja olakšan. Ako pitanje proizlazi iz činjenice što smo nacionalno mještovita postrojba, onda možemo reći da ja i moj zapovjednički kadar imamo obvezu više, zapravo moramo imati nacionalnog sluha da bismo preduhitrili bilo koji povod nesuglasice na tom polju. Moram napomenuti da sintagmu “Mi”-“ONI” u nacionalnom smislu ne upotrebljavamo, svi smo “MI”.
• USORA: Veoma ste cijenjeni kao bojna-odred, kako u postrojbama HVO Usora tako i u postrojbama Armije BiH Tešanj, Kakva je koordinacija između ovih vojnih formacija?
• BAJA: Drago mi je čuti o mojoj jedinici ta vaša saznanja. To je prizanje svakom borcu moje jedinice, a svakako i doprinos svakog od njih tom priznanju. Moja jedinica predstavlja sponu između HVO Armije BiH na ovom prostoru, sponu koja sigurno neće pući. Što se tiče koordinacije između tih vojnih formacija ona je dobra, ali moramo se truditi da bude još bolja. Kakva je suranja najbolje pokazuju ova zadnja djejstva. Svi smo išli tamo gdje je trebalo i nije se gledalo na oznaku na rukavu. Ali, ne mogu a da ne istaknem bilo je, i sada ima, pojedinaca i struja koji pokušavaju da to razbiju. Oni misle da time čine dobro svome narodu, a to je obratno. Upravo takovim svojim rovarenjem mogu najviše naškoditi svome narodu.
• USORA: Tko sačinjava Vašu bojnu, po čemu ste poznati?
• BAJA: Pored osnovnih formacijski jedinica koje čine svaku bojnu ili odred moja bojna ima 3 specijalna interventna voda, te jedan izviđačko diverzantski vod. Oni su uvijek tamo gdje je najteže: Križ, Komin, Miljanovci, Komušanci, Putnikovo brdo itd. Sredstva javnog informiranja su tu zatajila. List “Usora” treba da nam posveti više pozornosti i prostora, tako da je dobro što smo se sreli. Nije fer da se drugi kite našim uspjesima i akcijama. Svi uspjesi ili neusjesi nalaze se u vojnoj evidenciji. I o njima će se i poslije rata pisati.
• USORA: Imaju li agresori šansu da zauzmu naš teritroj?
• BAJA: Na ovo pitanje već sam jednom odgovorio ali nije na odmet ponovit: neprijatelj nema šansu da zauzme ovaj teritorij, u to smo ga mi uvjerili. I pored toga što ima M.T.S., dobro organiziranu psihološko-propagandnu djelatnost, K.O.S., pa i petu kolonu, agresor neće uspjeti. Ostali čimbenici rata, čovjek, prostor i vrijeme su na našoj strani. Ljudski čimbenik je, ipak, najvažniji čimbenik rata. Sa njihovim pješaštvom mi lako izlazimo na kraj, bez obzira što ih drogiraju oni se mogu samo uzdati u tehniku koja im je ostala od bivše vojske.
• USORA: Poruka građanima i braniteljima?
• BAJA: Prvo bih pozdravio sve branitelje, pripadnike HVO Usora i Armije BiH i poručio: Zbijmo redove i neka svaki građanin i branitelj pomogne u ovome ratu i da svoj maksimalni doprinos. Neprijatelj je već na koljenima. Iskoristimo to i dotucimo ga.

Razgovor vodio: Pero RADELJAK

Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA; BR. 8; 10. SIJEČNJA 1993. GODINE

U vojno-taktičnom smislu bila je to školski odrađena i isplanirana akcija kojoj niti jednoga momenta ono najosnovnije, borci i njihov moral, nisu dovedeni u pitanje. Nakon pravovremenih i detaljno izvršenih dubinskih izviđanja, znalo se gdje, šta, kuda i kako.

U ranim jutarnjim satima, na već ranije odabranim položajima, najelitnije postrojbe 110. brigade HVO Usora čekaju znak za napad. To su: “Lavovi“, “Torcida“, Diverzantsko-izviđački vod, topnici, postrojbe za potporu pješaštvu, “oklopnjaci”, inžinjeraci, radni vodovi, vodovi koji će braniti dostignuto…

Nebo i zemlja su gorjeli! Na relativno malom prostoru palo je, kažu vojni stručnjaci, nekoliko tona ubojitnog eksploziva. Iz sata u sat očitovala se snaga četničkih utvrda, ali i spremnost postrojbi 110. brigade HVO Usora da ostvare zacrtani cilj. Hrabrost i neizreciva želja naših boraca bili su presudni i – između 16 i 17 sati Šumareva kuća i Smajina voda su u našim rukama. Noć se već spuštala, a poprište sukoba je očišćeno od preostalih četnika i mina. Postrojbe 110. brigade HVO Usora zarobljavaju još jedan tenk, koji sada, dok čitate ove redove, tuče svoje dojučerašnje vlasnike. Velika količina MTS i oružja ostali su iza panično razbježanih četnika. U našim postrojbama je nekoliko ranjenih boraca. Učinak bitke je, pored osvojih dominantnih kota, osvojeno oko pedesetak rovova i zemunica i daleko povoljniji položaj u odnosu na neprijatelja. Bitka za Šumarevu kuću i Smajinu vodu je veoma važna u moralno-političkom smislu. Naime, u petak 12.2.1993. godine, nakon žestokog granatiranja od strane četnika koji su pripremali napad, postrojbe Armije BiH, točnije rečeno Odreda Miljanovci, u suradnji s hrabrim borcima Diverzantsko-izviđačkog voda IV. bojne iz Omanjske, zauzimaju važne položaje na koti 334.

Bitka se vodila do kasno u noć tako da je pitanje održavanja dostingutih položaja predstavljalo veliki problem, a uvođenje svježih snaga na neispitan teren opasnost za ljudstvo. Uz nadljudske napore interventni vodovi “Crne ruke” i Diverzantsko-izviđački vod IV. bojne daju veliki doprinos dovođenju u okruženje Šumarevu kuću i Smajinu vodu.

Tri dana, šahovskim žargonom rečeno, bilo se u pat poziciji, a onda je uslijedila povijesna pobjeda. Što o toj bici misle i kako je doživljavaju najodgovorniji ljudi 110. brigade HVO Usora, koji su vodili operacije.

Zapovjednik 110. brigade HVO Usora, gosp. Nikola Antunović Kava:

– Ovo je jedna od najznačajnijih bitaka koje su vodile postrojbe “Stodesete”. Mi smo i na Putnikovom brdu pokazali svoju snagu, želju i stručnost u ofenzivnim djejstvima. Rat nas je na mnogim kotama zatekao u podređenom, odnosno nepovoljnom položaju.

Naše vojno jačanje rezultiralo je pomjeranjem i ispravljanjem borbenih linija u našu korist, tj. zauzimanjem dominantnih kota, počev od Komušanaca, Kneževića, vraćanje Komina i ove, do sada najvažnije, pobjede u vojnom i moralno-političkom smislu. Pobjeda je ostvarena uz minimalne gubitke, a gubici su, ipak, neminovnost u svakom ratu.

Značaj osvajanja ovih kota je tim veći što su one, uz Putnikovo brdo, predstavljale najznačajnija neprijateljska uporišta. Naše linije obrane su ispravljene i dužinski smanjene.

Sve učesnike koji su doprinijeli ovoj značajnoj pobjedi pohvaljujem i želim nam svima još mnogo pobjeda.

Dozapovjednik 110. brigade HVO Usora, gosp. Anto Jeleč:

– Briljantno pripremljena i izvedena akcija. Osvojena su jedna od najjačih neprijateljskih uporišta s kojih je sijana smrt po Omanskoj, Miljanovcima, Jelahu i drugim mjestima i stradavalo nevino civilno stanovništvo. Možda je tijek događaja ubrzao ostvarenje inače ranije pripremane akcije, jer mi više nismo mogli dozvoliti stradavanje nevinih ljudi i dominantnost neprijatelja, koji je svakodnevno provocirao, napadao i ubacivao diverzantsko-terorističke grupe. Sam početak akcije zbio se u 10 sati 17. 2. Međutim, sati i sati su provedeni u izviđanju i pripremanju akcije, tako da ishod bitke niti jednog trenutka nije dolazio u pitanje. U desetosatnim teškim borbama četnicima nismo dali ni trena odmora. U prvi plan su isplivali stručnost, umijeće i lukavost u postupnom iznurivanju neprijatelja. Znanje, hrabrost i stručnost, koje su postrojbe 110. brigade HVO Usora i ranije posjedovale, upotpunjeni su dobrim MTS, topništvom i tenkovima. Pokazali smo u ovoj bici da smo snaga koju nitko ne smije potcjenjivati, da smo garancija naše obrane i opstanka Hrvata na ovim prostorima. Nećemo se zadržavati u okvirima domobranstva, nego ćemo ići do konačne pobjede i oslobađanja cjelokupnog porstora naše domovine.

Teško je nekoga posebno istaknuti u ovoj bici. Sve angažirane postrojbe i pojedinci do maksimuma su dali sve od sebe i zaslužuju najveća priznanja. Pozdravljam sve branitelje HVO i Armije BiH, jer su doprinijeli da su danas naše linije jače i čvršće.

Ne dozvolimo da se stoljetni suživot naših naroda dovede u pitanje.

Boro JELIĆ

Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA; BR. 11; 27. VELJAČE 1993. GODINE

Naslovna foto: FOTOMONOGRAFIJA KAKO SE BRANILA USORA, PETAR (PERO) RADELJAK

PAUN

Od prvog dana agresije na slobodnu Usoru Pavao Dadić – Paun čvrsto i ponostio stoji u prvim obrambenim redovima. Uvijek je nasmijan i vedar, vječiti optimist. Paun je poznati nogometaš, standardni prvotiman jelaškog “Borca” – zlatna “osmica”.

Dres i kopačke zamijenio je maskirnom uniformom i vojničkim čizmama, ne puca više Paun “bubamarom” već puškomitraljezom, RPG-om, minobacačem. Poznati sportista sada je univerzalni ratnik, a zelene terene zamijenio je rovovima na Banderi i Vinogradima, igrajući počasnu utakmicu za domovinu, za slobodu svoga naroda.

Ostat će Paun u brdima Bandere i Vinograda do konačnog sloma agresora i potpune slobode, a tada će zlatna “osmica” ponovno istrčati na zeleni travnjak i oduševljavati svojim nogometnim majstorijama.

Pero RADELJAK

Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA; BR. 11; 27. VELJAČE 1993. GODINE

USORSKI GROMOVI

Vedro nebo ni oblačka nema

Al’ sa zemje ljuta munja svijeva

Tko ‘to ljutu munju šalje?

Tko ‘ dušmana tjera dalje?

Usorski su to gromovi

Čvrsti hrabri ko ‘ đavoli

Dušmani ih dobro pamte

i njihove granate

To su Pante i Gonzales

Jedan bofors i TE dvanest

I ostala slavna raja

Spremni ići sve do kraja!

A. RADELJAK

Izvori:

LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR. 5, 21. STUDENOG 1992. GODINE

LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR. 10, 13. VELJAČE 1993. GODINE

70 i 20 SATA ZA DOM SPREMNI – NEPREKIDNO

Ja znam da nisam nadležan dijeliti priznanja i odličja. O vojnim zaslugama odlučuju bojovnici i dobro je što je tako.

Zato činim ono što mogu kao čovjek koji je upoznao sve te zlatne momke, momke sa Križa: Džaju, Peku, Zorana, Nikolu, Zlatka, Antu, Boru, Matu, Grgu, Nedu, Dragana, Andriju, Željka, Tonija, Peru, Ivicu, Miroslava, Marijana, Iku, Stipu, i Jozu, neka mi oproste svi nespomenuti, time nisam želio umanjiti njihove zasluge, jednostavno zbog prostora ne mogu navesti sva imena.

Dolaze momci iz Žabljaka, Jelaha, Rosulja, Potočana, dolaze i odlaze, a oni ostaju. Vratili se davno u svijet otjeranih trbuhom za kruhom momci. Vratili se prvi ukopali rovove, da brane i svoje kuće, svoju crkvu, svoje posijane, a neobrane njive brane, mirni tok drage nam Usore. Tužno štovanje svim ostalim borcima, ali momci sa križa niti jednoga, ama baš niti jednog dana nisu odmarali. Od početka ovog rata, bilo je situacija da po 71 sata nisu izlazili iz rovova. Dostojanstveno, tiho, odrađuju svaki postavljeni zadatak, a znaju i te kako zapraše po srbo-četničkom agresoru. Uvijek sam se pitao što je to što ih gotovo do fanatizma tjera da istraju. “Mi druge domovine nemamo, niti ikada mislimo dati i jednog pedlja ove Bosne, tako drage nam Bosne. Pored ostalih vatrenih dejstava od početka rata svi segmenti obrane kod nas funkcioniraju. Djevojke i žene su u kuhinji, sanitetu, civilnoj zaštiti, tako da svi sposobni muškarci su na prvoj liniji obrane”, reče mi mladi zapovjednik Džaja. U rijetkim trenucima odmora iznenadit će vas složna pjesma, i u najvećoj dilemi biti će onaj tko si postavi pitanje tko bolje pjeva.

Svaki glas – glas je slobode, nepokorenosti. Na liniji ozbiljni, sa pjesmom Kalašnjikova, još mi nikad nije jasno tko je kome brat, mada već dobro poznajem momke sa Križa. Braća su svi, a i ja se bratski osjećam sa njima.

Boro JELIĆ

IZVOR: IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR 2/3., GODINA I, 25. LISTOPADA 1992. GODINE

Padaju Plane, narod je neorganiziran i uspaničen, ali ipak oni najhrabriji sabijaju redove i pružaju neprijatelju žestok otpor.

Neprijatelj je svjestan da je uzeo Doboj, Prisade, Plane i dio Makljenovca samo zahvaljujući velikoj tehnici, neorganiziranosti i panici lokalnog stanovništva. Zadovoljan osvojenim na liniju razdvajanja postavlja minska polja.

Prvu nagaznu pješadijsku minu oktriva mladi rodoljub Marko “Bobin”. Marko uskoro osniva diverzantsko izviđačku grupu i specijalizira je za minska polja. Marko “Bobin”, Tošo, Žuti, Stipo Perić, Perica, Tičar,Česa, Marjan, Čančar, Mario Čančar, jeda mina, dvije pet, pedeset…. Isto toliko spašenih nevinih ljudskih života branitelja. Kada se prljavi, nametnuti nam rat završi zapovjednici i časnici će ući u povijest, a najvjerojatnije mnogi mladi rodoljubi “Lavovi”, “Tigrovi”, “Vitezovi”, itd. koji su napravili velika junačka djela past će u zaborav. Marko “Bobin”, Perica, Tošo, Žuti, Tičar, Česa sudjeluju u napadu na Putnikovo Brdo.

Oni razminirivaju neprijateljska minska polja, otvaraju vrata da sigurno prođu branitelji i nastaje pakao. Napad na putnikovo Brdo. Mladi diverzanti osvajaju dva neprijateljska utvrđena tenka sa oko 250 granata, drže položaje i osvojenim tenkovima tuku neprijateljske položaje.

Prilikom povlačenja Marko kida sa tenkova “Brovingere” i eksplozivom uništava tenkove. Oni nas nikada više neće ugrožavati.

“Broving” je sada na traktoru i Marko “Bobin”, Tošo, Žuti “spremni” čvrsto bdiju na linji obrane sa svojim brovingom. Inženjerci HVO ne rade na Putnikovom Brdu jer taj posao i dalje Marko “Bobin” odrađuje sa svojom ekipom.

Moramo se sjetiti i nikada ne smijemo zaboraviti robusnog i neustrašivog Stipe Perića koji je prije nesretne pogibije već postao legenda.

Moramo se sjećati da je na oltar domovine svoj život dao Marjan Čančar i Fikret Kikić koji je poginuo na 302 mini. Njihova djela i doprinos je veliki. Oni ne smiju biti zaboravljeni.

Neka im je laka zemlja Usorska.

Pero RADELJAK

IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR 2/3., GODINA I, 25. LISTOPADA 1992. GODINE

ŠTO JE SVE DOŽIVIO I ŠTO JE PROŠAO MLADIĆ KOJI UNIFORMU NIJE SKIDAO, PRAKTIČKI, 26 MJESECI

BOJOVNIK LAVLJEG SRCA

Domovinski rat u Hrvatskoj zatekao ga je u redovima agresorske vojske. Bili su to mjeseci patnji i poniženja. Dok su duge kolone uplašenog naroda kretale put Hrvatske, Ilija Jelić se bez poziva vraća u Usoru i uključuje u njenu obranu.

Ispleo je kilometre mreže minskih polja i ispalio prvu granatu iz prvog zarobljenog tenka na usorskom bojištu.

Evo njegove priče:

Prosinca ’90. otišao sam na odsluženje vojnog roka u Kumanovo. Nakon 10 mjeseci prekomandovan sam u Glinu. Imali smo zadatak da, navodno, stvorimo “tampon-zonu” u sukobu Srba i Hrvata. Međutim, na terenu je slika bila sasvim drugačija, bili smo prinuđeni boriti se protiv Hrvata. U to vrijeme vodile su se žestoke borbe oko Gline. Ja osobno nisam sudjelovao u borbama na direktan način, ali sam morao raditi inžinjerske poslove. Sama slučajnost me je spasila da se nisam našao na prvoj borbenoj liniji. Naime, poslije žestokih borbi i silovitog otpora hrvatskih branitelja, kompletna tri bataljuna rezervista iz B. Novog su pobjegli sa fronte, tako da ih je morao zamijeniti inžinjerski bataljon u kom sam bio i ja. U to vrijeme ja sam se našao na terenu zbog kvara na kamionu, te nisam sudjelovao u borbama.

Veliku potporu imao sam od svoga zapovjednika voda, također Hrvata, koji je i sam bio pod prismotrom i na najtežim zadacima.

Nesebično je prenosio svoja inžinjerska znanja na mene, a to znanje mi danas izuzetno mnogo koristi.

Bijeg iz jedinica JNA gotovo je bio neizvodljiv. Moj drug, Marijan Bošnjak iz Rosulja, uhvaćen je pri pokušaju bijega.

Morali smo ostati još dva mjeseca, mimo vojnog roka, i to mi je najteže palo. Inače za 14 mjeseci nisu mi dozvolili ni dana odsustva.

U sjećanju mi je najviše ostala bitka kod Stankovca, gdje su hrvatski vojnici nanijeli četnicima ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Ne znam točko koliko je četnika izbačeno iz stroja, ali znam da je 11 najsuvremenijih tenkova uništeno. Za odmazdu zbog poraza četnici su izvršili nečuveni masakr nad nedužnim civilnim stanovništvom.

U selu Jošavici pripadnici tzv. “SAO milicije”, predvođeni nekim Šiltom, zaklali su 21 osobu. U tom selu trebao se smjestiti inžinjerski bataljun, ali komanda u Glini to nije dozvolila, vjerojatno pripremajući unaprijed ovaj masakr.

Nakon 14 mjeseci, 30. siječnja 1992. godine, došao sam kući. Nisam mogao vjerovati da je svemu kraj i da sam uopće došao kući.

Odmorio sam se mjesec dana kod kuće, a potom otišao u Hrvatsku, gdje sam našao zaposlenje. U Hrvatskoj sam saznao za pad Doboja i odmah, zajedno sa bratom Slakvom, rođakom Ilijom i još 20-tak momaka koji su napustili poslove u Austriji i Njemačkoj, uputio se kući.

Zahvaljujući našin ljudima, u Usoru smo donijeli oružja, streljiva, uniformi, eksploziva, ručnih granata, ručnih bacača…

Naš odlazak u Usoru mnogo je značio za moral branitelja. Odmah smo se uključili u već formirane postrojbe 110. brigade HVO Usora.

Svoje inžinjersko znanje odmah sam iskoristio i duž obrambenih linija u zoni odgovornosti I. i IV. bojne postavio zaštitna minska polja. To sam radio zajedno sa “Usorskim lavovima”, nakon čega sam postao njihov član. U trenucima odmora vršili smo obuku ostalih boraca u rukovanju pojedinim naoružanjem i oruđima.

Prva veća akcija u kojoj sam sudjelovao zajedno sa “Usorskim lavovima” bio je napad na Putnikovo brdo. Ja sam razminirao minska polja i tako omogućio siguran prolaz. Kada smo osvojili prvi tenk, ispalio sam prvu granatu iz njega. Bilo je to neopisivo veselje za sve nas. Nisam tenkista, ali sam ispalio tu prvu granatu. Poslije je išlo mnogo lakše, jer prva tenkovska cijev bila je usmjerena ka neprijatelju. Svima nam je teško palo ranjavanje naša dva “Lava”, Iveka i Kreze.

Poslije te bitke nizale su se sljedeće: Komin, Vis, Komušanci, Bandera… Dan prije konačnoga oslobođenja Šumareve kuće zapovjednik “Lavova” dobio je zadatak da pripremi i izvrši izviđanje terena. Ja sam, također, sudjelovao u izviđanju zbog minskih polja. Sutradan, milimetar po milimetar, napredovali smo pod kišom granata. Nakon višesatnih borbi ušli smo u četničke rovove. Što smo i koliko uradili postali smo svjesni tek narednog dana, na samo 50-ak metara od nas bio je napušteni četnički tenk. To je jedna od najvećih pobjeda na prostorima Usore.

Ilija trenutno obnađa dužnost zapovjednika “Usorskih lavova”, do oporavka zapovjednika Stipe. Svaki dan je u izviđanjima i obilascima minskih polja, naših i četničkih.

O svojim suborcima kaže:

– Postrojbe koje u svojim redovima imaju takve momke, kakvi su “Usorski lavovi” su najjače postrojbe,

Boro JELIĆ

IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, GODINA II., 24. TRAVNJA 1993. GODINE

SLIKA: Petar (Pero) RADELJAK, Fotomonografija “Kako se branila Usora”

Godinama je mali zaselak Barići pripadao podjednako i Novom Selu i Žabljaku. Teritorijalno Novom Selu, a dušom-Žabljaku. Širile se kuće kao i široka duša stanovnika ovog pitomoga brijega.

Rasuti životom diljem svijeta uvijek su sačuvali najsnovniju karakteristiku svoga brijega- pjesmu, veselje i srce za svakoga. Nikada pjesma nije utihnula, nego je poput zraka sunca milovala uho pozornoga slušatelja. Pjesmu sa brijega i neuništivi duh prenijeli su i na brežuljke Ularica, Križa, Komušanca… na prvu liniju obrane.

Sebe nazvaše “APOSTOLIMA”. Zaista, imaju simbolično dodirnu točku s apostolima, samo što “ne otresaju prašinu kada izađu iz onog grada”, nego gdje su oni tu se velika prašina podigne.

Apostoli donosiili “radosnu vijest”, a oni mir i slobodu, fizičku i duhovnu Usorcima. Brzo je neprijatelj s druge strane postao svjestan da s našim “Apostolima” nema šale. Hrabim braniteljima na Komušancima dođoše jednom u ispomoć i tu ostaše. Velikom zaslugom “Apostola” linija obrane je pomjerena naprijed u mnogo povoljniji položaj. Bogato iskustvo primjeniše odmah u praksi i grupu neprijateljskih diverzanata dočekaše na mjestu odakle su oni svakodnevno ugrožavali branitelje.

Što se potom dogodilo svjedoči priznanje stožera 110. brigade HVO Usora i vojnička nagrada “Apostolima”. Veliki uspjeh akcije nije uspavao uvijek budne “Apostole”. Ispred svog voda ne nose naziv interventni, ali imaju sve karakteristike interventnih vodova, do savršenstva su doveli rukovanje svim lakim i svim protupješačkim i protuoklopnim oružjem.

Neprijatelj kada čuje složnu pjesmu u rano praskozorje, od straha se zatresu Vijaka i Borje.

Boro JELIĆ

IZVOR:

LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA; BR. 10, GODINA II.; 13. VELJAČE 1993. GODINE;

FOTOMONOGRAFIJA KAKO SE BRANILA USORA, DRUGO PROŠIRENO IZDANJE, PERO RADELJAK

Z. Kontić, M. Bašića, Z. Krajinu, A. Omerčić, S. Jahića, A. Hodžića, a. Bajića, F. Gašića, I. Gašića, D. Pranjić, F. Veličanin, M. Jozića, Z. Gavrića, M. Gavrića i J. Antinović. Kao domaćini dočekali su ih: Barešić, Preldžić, Radulović, Šahdan, Arapović, Tešić, Hafizović, Zukanović, Gavran, Eleš, Bajrić, Bujak, Bradarac, Baždalić, Tadić, Smriko.

Bilo je sunce još visoko iznad zeničkih brda kada su momci sa Usore stvorili izuzetnu šansu i unijeli pometnju u redove Čelika.

Sjajnim volej udarcem Bajića u prečku, koji je prijetio pucanjem (prečke) najavljena je i očitovala Usorskih branitelja. Domaći sudija, domaće emocije, dosuđen je jedanaesterac za Čelik. Poznala se pravda i što bi rekao naš narod i rezultat ostaje 0:0

Drugo poluvrijeme.

Sjajnim izbacivanjem na desno krilo M. Jozića u nezaustavljivom naletu, upošljava M. Gavrića i to je 1:0 za Usorske branitelje. Do tad relativno mirna utakmica polako se primiče točki usijanja. U čovjeku i pored svih okolnosti javi se iskonska želja za pobjedom. Čelik je ipak Čelik i sjajnom akcijom koju realizira M Gavran rezultat je izjednačen u 55. minuti na 1:1.

Mada smo silno željeli pobjedu i samo odigravanje utakmice jer svojevrsna pobjeda. Pobijedili smo jedan sat, jedan dan, pobijedili rat.

Zajedničkom žurkom sa sjajnim domaćinima završio se jedan ratno-neratni dan.

Boro JELIĆ

IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR. 1, 25. RUJNA 1992. GODINE

SLIKA: Fotomonografija – Kako se branila Usora, drugo, prošireno izdanje; Petar (Pero) Radeljak (Nogometni klub “Usora” natjecao se pod kišom granata u prvoj ligi Herceg – Bosne)