Usora je upravo takvo mjesto.

Na prvi pogled, mala općina na krajnjem sjeveru Zeničko-dobojske županije u Bosni i Hercegovini. Više naselja, jedna rijeka, poznati putevi koji vode prema Doboju, Tešnju i Tesliću. No, iza te jednostavne slike krije se priča koja traje stoljećima i koja se ne može svesti na nekoliko redaka statistike.

Više od Općine

Usora nije samo prostor. Ona je osjećaj pripadnosti.

Ovdje se ljudi poznaju, ovdje se pozdravi ne preskaču, a vrata kuća rijetko ostaju zatvorena za gosta. U takvim sredinama život ima drugačiji ritam, sporiji, ali iskreniji.

Naselja poput Sivše, Alibegovaca, Omanjske, Ularica, Makljenovca, Bejića, Srednje Omanjske, Žabljaka, Filipovića i Jeleča nisu samo mjesta stanovanja. Ona su zajednice u kojima se dijeli i dobro i teško, gdje se uspjesi slave zajedno, a problemi nikada ne nose sami.

Ime koje traje

Malo je krajeva koji mogu reći da njihovo ime traje stoljećima. Usora može.

Kroz različite države, sustave i vremena, naziv je ostao isti. I to nije slučajno. Takva imena opstaju samo tamo gdje postoji kontinuitet gdje ljudi znaju tko su i odakle dolaze.

Kada je bilo najteže

Devedesete godine donijele su ono što nijedan kraj ne želi doživjeti. Rat je stigao i ovdje, ne kao vijest, nego kao stvarnost.

Ali upravo tada pokazalo se ono što Usoru čini posebnom.

Ljudi su ostali.

Branili su svoje kuće, svoja dvorišta, svoje obitelji. Nije to bila samo borba za teritorij — bila je to borba za pravo da se ostane na svome.

I to je razlika koju razumiju samo oni koji su to prošli.

Danas – između odlaska i povratka

Kao i mnogi krajevi u Bosni i Hercegovini, Usora danas živi između dvije stvarnosti.

Jedna je ovdje — svakodnevni život, posao, škola, obitelj.
Druga je vani — Njemačka, Austrija, Švicarska itd.

Ali postoji nešto što se ne može prekinuti: veza sa zavičajem.

Vikendi, blagdani, ljeta – tada Usora ponovno oživi punim plućima. Tada se vidi da odlazak nije kraj priče.

Snaga koja se ne vidi odmah

Usora možda nije velika na karti. Nema milijune stanovnika, nema velike centre.

Ali ima nešto što se ne može izmjeriti:

ima ljude koji ostaju,
ima one koji se vraćaju,
i ima razlog zbog kojeg se nikada ne zaboravlja.

I možda je upravo to njena najveća vrijednost.

Jer neka mjesta ne trebaju biti velika da bi bila važna.

U prvim desteljećima 7. stoljeća, na prostoru između Cetine i Velebita, formiran je hrvatski plemenski savez za borbu protiv Avara. Počeci hrvatske državnosti i prva pojava hrvatskog kneza u povijesti datiraju s kraja 8. stoljeća kada su Franci zaratili s Avarima i uništili njihovu moć u Podunavlju. Tada je gornjoposavki knez Vojnomir (796.) napustio Avare i prišao Francima. Iz vremena oko 800. godine sačuvala se krstionica kneza Višeslava, koja je dokaz da su već tada viši slojevi društva u tom krugu prihvatili kršćanstvo. Na kakvoj su vjetrometini u to vrijeme živjeli Hrvati potvrđuje i 12. siječanj 812. godine kada je u Ahenu sklopljen mir između franačkog cara Karla Velikog i Bizantskog cara Mihaila Rangabe. Posljedice Ahenskog mira bile su fatalne, ne samo za Hrvate nego i za sve južne Slavene, njihove su zemlje podijeljene graničnom linijom dva carstva. Bizant je tim mirom zadržavo u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, dok je pristao, da zemlja u zaleđu tih gradova dođe pod franačku vlast.

Za rane počekte hrvatske povijesti od neprocjenjive vrijednosti svakako je Cedadsko evanđelje, sačuvano danas u talijanskom gradiću Cividaleu, nedaleko od Udina. To je rukopis evanšelja pisan uncijalom u 5. i 6. stoljeću. Znamenit je po tome što su na rubovima njegova teksta ispisani potpisi i imena mnogih uglednih hodočasnika koji su u razno vrijeme, najviše u tijeku 9. i 10. stoljeća, posjećivali neki samostan u kojemu se rukopis isprva nalazio. Među upisanima spominju se i hrvatski knezovi Braslav sa ženom, Trpimir sa sinom Petrom i Branimir sa ženom.

Već spomenuti knez Trpimir I. sa Cedadskog evanđelja (vladao oko 845 – oko 864.) je nasljednik hrvatskog kneza Mislava. On je osnivač dinastije Trpimirovića koja je u Hrvatskoj vladala u doba narodnih vladara od sredine 9. do počekta 11. stoljeća. Dakako da je najvažniji dokument njegove vladavine isprava objelodanjena 4. ožujka 852. (sačuvan je tek prepis iz 16. stoljeća, pa u historiografiji postoje različita mišljenja o njenoj vjerodostojnosti). Njome Trpimir splitskom biskupu Petru dariva crkvu sv. Jurja na Putalju, zadužbinu kneza Mislava, sa svim pripadnostima, potvrđuje mi i posjed na Mosoru i Lažanima zato što mu je biskup pozajmio srebro za crkveno posuđe potrebno benediktanskom samostanu u Rižinicama koji je Trpimir dao sagraditi.

Isprava je važna u državnopolitičkom pogledu jer se u njoj prvi put spominje ime Hrvat. Ona daje sliku organizacije kneževa dvora, a izvor je za objašnjenje društvenih prilika u doba kada se u Hrvatskoj počinje formirati feudalni društveni poredak. U svojoj povijesnoj jezgri ona svjedoči o dograđenoj organizaciji hrvatske države u sredini 9. stoljeća.

U ispravi iz 852. godine Trpimir I. se naziva “dux Chroatorum”, dočim na kamenom natpisu iz Rižinica, koji potječe iz oko 850. godina, njegovo ime glasi: “dux Trepim (erus)”.

Moć Hrvatske za kneza Trpimira I. ogleda se u uspješnom ratovanju s njezinim susjedima, Bizantom i Bugarima. Prema svjedočanstvu glasovitog benediktanca Gottschalka, koji je boravio na kneževu dvoru i koji je opisao njegovu pobjedu protiv Bizanta. Trpimir vodi između 846. i 848. godine uspješan rat s “Grcima” odakle s dalmatinskim gradovima pod bizantskom vlašću, a desetak godina kasnije pobjeđuje i bugarskog vladara Borisa (prema Konstantinu Profirogenetu!), što upućuje na zaključak da je Hrvatska tada neposredno graničila s bugarskom državom.

Dok je vladao Trpimir I., izbio je 863. godine prvi raskol u crkvi između papre i carigradskog patrijarha. Buduću da su dalmatinski gradovi sa svojim biskupima priznali, kao bizantski podanici, patrijarha, Hrvati tada osnuju 864. godine svoju biskupiju u Ninu.

Zapis u Cedadskom evanđelju svjedoči o Trpimirovm ugledu jer ga naziva “domnus (dominus) Tripemerus”. Gradnja benediktanskog samostana u Rižinicama povrh Solina i boravak benediktanca Gottschalka na Trpimirovom dvoru govore da Hrvatska, u sredini 9. stoljeća, nije bila snažna samo u vojnom pogledu, nego da je i kulturnim jačanjem dostigla suvremene feudalne države na europskom zapadu.

Tim povodom oglasio se mostarski gvardijan i župnik Župe sv. Petra i Pavla, Fra Mario Knezović, koji je istaknuo kako ova obljetnica nosi snažnu poruku istine i pravde.

• Toliko puta kažemo da je povijest učiteljica života, ali čini se da još uvijek loše učimo lekcije, jer nevini i dalje stradaju. Život franjevaca, ubijenih bez suda i dokazane krivice, predstavlja zločin bez presedana. Tada se u Hercegovini provodio genocid nad fratrima, po izričitom naređenju vrha tadašnje partizansko-komunističke vojske. Stoga je važno odati počast nevinima, moliti se za njih i upozoriti društvenu zajednicu na činjenicu da se godinama pisala lažna povijest koja je štitila počinitelje i glorificirala taj zločin – istaknuo je on.

Fra Mario Knezović dodaje kako vjeruje da su mostarski fratri, nadahnuti Isusovim oprostom s križa, i u trenucima mučenja i pogubljenja oprostili svojim progoniteljima.

• Oprost je odlika velikih, a mržnja i osveta obilježje slabih. Mi kao fratri i svećenici opraštamo zločincima, ali smo tužni da zakonski to zlo nije procesuirano niti su nam do danas javili gdje su tijela naše ubijene braće – kazao je fra Mario Knezović.

Središnje obilježavanje održat će se večeras u Franjevačkoj crkvi u Mostaru s početkom u 18 sati. Tijekom prijepodneva fratri će se uputiti i prema rijeci Neretvi, gdje će se pomoliti za subraću koja su, prema povijesnim svjedočanstvima, bačena u njezine vode.

Prema dostupnim podacima, partizanske postrojbe su 14. veljače 1945. godine ušle u samostan, bez sudskog postupka odvele fratre predvođene fra Leom Petrovićem te ih na lokalitetu Čekrk pogubile i potom bacile u Neretvu.

• Do danas nisu pronađena njihova tijela, a počinitelji tog zločina nisu odgovarali niti su procesuirani. To nije, kako neki i danas žele reći, dan oslobođenja Mostara – to je dan velikoga partizansko-komunističkoga zločina nad fratrima i vjernim pukom – kazao je mostarski gvardijan i župnik župe sv. Petra i Pavla Fra Mario Knezović.

Na kraju je pozvao vjernike i sve građane da se pridruže molitvenom programu i dostojanstveno se prisjete ubijenih franjevaca.

Izvor: www.rtv-hb.com

U vrijeme cara Maksimina Daje u Aleksandriji je naređeno da svi stanovnici moraju doći u poganski hram i prinijeti žrtvu idolima. Katarina se pojavila, ali ne kako bi žrtvovala, nego kako bi se otvoreno usprotivila caru i potaknula kršćane da ostanu vjerni svojoj vjeri. Car je, zadivljen njezinim nastupom, pokušao pridobiti njezinu naklonost. U palaču je pozvao pedeset najuglednijih filozofa i govornika carstva ne bi li pobili njezina uvjerenja i obratili je na poganstvo. Međutim, Katarina je svojom mudrošću i poznavanjem filozofije i teologije nadvladala sve njihove argumente. Predaja navodi da su se mnogi od prisutnih mudraca, potaknuti njezinim svjedočenjem, obratili na kršćanstvo.

Nakon toga Katarina je bila zatvorena i podvrgnuta teškim mukama. Kada ni tortura nije slomila njezinu vjeru, car je naredio da bude pogubljena na kotaču s bodežima. Prema predaji, kotač se na čudesan način raspao i nije joj naštetio, pa je potom pogubljena mačem izvan grada. Legenda dalje govori da su anđeli njezino tijelo prenijeli na Sinajsku goru, gdje je kasnije podignut poznati samostan Svete Katarine, koji i danas postoji.

U umjetnosti se Sveta Katarina obično prikazuje kao plemkinja, često s palmom mučeništva, ružama ili kotačem s bodežima – simbolom njezine osude. Smatra se zaštitnicom djevojaka, filozofa, teologa, studenata i učitelja.

U hrvatskom narodu uz njezin se spomendan vežu poznate izreke poput:
„Sveta Kata, snijeg na vrata“ i
„Katarina skoči van, do Božića mjesec dan“,
koje povezuju dan Svete Katarine s dolaskom zime.

Izvor: www.nedjelja.ba

Na današnji dan, 3. studenoga 1994. godine, hrvatske snage izvele su operaciju „Cincar“, vojnu akciju koja je završila oslobađanjem Kupresa nakon gotovo tri godine srpske okupacije.
Grad na razmeđi Dalmacije i središnje Bosne ponovno je vraćen pod hrvatski nadzor, čime je otvoren prostor za daljnje vojne i političke pomake u završnici Domovinskog rata.

Početak operacije i tijek borbi

Operacija „Cincar“ započela je 1. studenoga 1994. i trajala tri dana. U njoj su zajednički sudjelovale postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV).
Glavni cilj bio je odbaciti srpske snage od Livna i Šuice, osloboditi Kuprešku visoravan te osigurati stabilnu crtu obrane koja bi omogućila daljnje vojne pothvate.

Napad hrvatskih snaga bio je potpuno iznenađenje za protivničke postrojbe.
Zahvaljujući brzoj koordinaciji, odlučnosti i taktičkoj preciznosti, hrvatske snage su 3. studenoga oslobodile Kupres, a srpske postrojbe bile su prisiljene na povlačenje prema Glamoču i Šipovu.

Strateški značaj oslobođenja Kupresa

Oslobođenje Kupresa imalo je velik vojni i logistički značaj za hrvatske snage.
Operacijom „Cincar“:

• oslobođeno je oko 600 četvornih kilometara okupiranog prostora,
• uspostavljena je kontrola nad ključnim komunikacijama između središnje Bosne i Dalmacije,
• povezana su hrvatska uporišta od Bugojna do Livna,
• smanjen je pritisak na Bihaćko područje,
• te je stvorena operativna osnovica za niz oslobodilačkih akcija koje su uslijedile 1995. godine. (Oluja, Maestral i Južni potez.)

Operacija je ujedno pokazala koliko su postrojbe HVO-a i HV-a tijekom ratnih godina ojačale u organizaciji, opremi i zajedničkom djelovanju.

Odlučan udar i minimalni gubici

Silovit napad hrvatskih snaga izazvao je paniku među neprijateljskim postrojbama, koje su za sobom ostavile značajne količine oružja, streljiva i ratne tehnike.
Na srpskoj strani zabilježen je velik broj poginulih i zarobljenih, dok su hrvatske snage imale minimalne gubitke – trojicu poginulih i šestoricu ranjenih vojnika.

Oslobođenjem posljednjih srpskih uporišta – Donjeg i Gornjeg Malovana te Rilića – Kupres je 3. studenoga 1994. u potpunosti vraćen pod hrvatski nadzor.

Kupres – simbol zajedništva i žrtve

Kupres i danas nosi snažnu simboliku u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda.
Operacija „Cincar“ bila je dokaz zajedništva i suradnje hrvatskih snaga u BiH i Republici Hrvatskoj, ali i jasna poruka da se okupacija neće prihvatiti kao trajno stanje.

Trideset godina kasnije, s ponosom se prisjećamo hrabrosti svih koji su sudjelovali u oslobođenju Kupresa – vojnika, zapovjednika i civila koji su podnijeli najveće žrtve za slobodu.

Izvor: Facebook stranica Vitez Herceg-Bosna

Tijekom zauzimanja ubijeno je 59 mještana i branitelja, dok se za još 30 osoba traga i danas. Napad je presjekao Vukovar na dva dijela – Borovo Naselje i ostatak grada – što je onemogućilo ranjenicima s Trpinjske ceste da stignu do vukovarske bolnice.

Za razliku od masakra na Ovčari, koji je medijski zabilježen, pokolj u Lušcu ostao je gotovo neprepoznat javnosti, iako je njegova brutalnost bila jednako strašna. Ovaj događaj podsjeća na nepravdu koju je pretrpjelo hrvatsko stanovništvo u Vukovaru tijekom Domovinskog rata.

Danas, više od trideset godina poslije, Lužac ostaje simbol hrabrosti i žrtve običnih ljudi, ali i podsjetnik na važnost očuvanja istine i sjećanja na sve nevine žrtve rata.

IZVOR: Facebook stranica The Croats

U njezinu se liku spajaju kraljevska čast, kršćanska vjernost i hrvatski korijeni.

Hrvatsko podrijetlo i brak s bosanskim kraljem

Katarina je rođena oko 1424. godine kao kći hercega Stjepana Vukčića Kosače, moćnog hrvatskog velikaša i gospodara Huma, područja koje je stoljećima bilo vezano uz hrvatsku državnost i Crkvu. Obitelj Kosača bila je katolička, iako su u to vrijeme na dvorovima Bosne postojale i druge vjerske struje.

Udavši se 1446. godine za kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, koji je bio gorljiv katolik i blizak Svetoj Stolici, Katarina je postala kraljica Bosne.
Njihov je brak imao i politički značaj – učvrstio je veze između hrvatskog plemstva Huma i kraljevskog dvora u središnjoj Bosni.
Zajedno su radili na jačanju Katoličke Crkve u Bosni, podizali crkve i pomagali franjevcima koji su već tada djelovali među narodom.

Pad kraljevstva i kraljičina žrtva

Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša, 1463. godine Bosna je pala pod osmansku vlast.
Katarina je tada doživjela najveću tragediju svoga života – njezina djeca, sin Sigismund i kći Katarina, zarobljeni su i odvedeni u Carigrad, gdje su prisilno prešli na islam.

Kraljica je uspjela pobjeći i pronaći utočište među katoličkim samostanima u Dalmaciji i Hrvatskoj. Kasnije je stigla u Rim, gdje je provela ostatak života.
Unatoč boli i gubitku, nikada nije posumnjala u Božju providnost i do kraja je ostala vjerna Katoličkoj Crkvi.

U Rimu – kraljica i redovnica u duši

U Rimu je kraljica Katarina živjela skromno, gotovo poput redovnice. Redovito je sudjelovala u misama, molila za svoj narod i za svoju izgubljenu djecu.
Njezina je pobožnost bila toliko poznata da su je u Rimu nazivali “pobožnom kraljicom iz Bosne”.

Umrla je 25. listopada 1478. godine i sahranjena u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Na njezinu nadgrobnom spomeniku i danas stoji natpis koji svjedoči o njezinu kraljevskom dostojanstvu i vjernosti Katoličkoj Crkvi.

U svojoj oporuci, Katarina je Bosansko kraljevstvo ostavila Svetoj Stolici, uz uvjet da se njezina djeca vrate u kršćansku vjeru.
Taj čin pokazuje koliko je bila vjernica, majka i Hrvatica koja je i u smrti mislila na svoj narod.

Kraljica hrvatskog i katoličkog naroda u Bosni

Za Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini, kraljica Katarina nije samo povijesna ličnost, već duhovna zaštitnica.
Franjevci su stoljećima čuvali uspomenu na nju, a narod ju je poštovao gotovo kao sveticu. U Kraljevoj Sutjesci i danas se svake godine 25. listopada održava dan kraljice Katarine, na kojem se okupljaju vjernici iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske i dijaspore.

Njezina životna priča utjelovljuje sudbinu hrvatskog katoličkog naroda u Bosni – narod koji je kroz stoljeća bio kušan, ali je uvijek ostao vjeran Bogu i svome identitetu.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić bila je posljednja bosanska kraljica, ali i vječni simbol hrvatske vjernosti i katoličke vjere u Bosni i Hercegovini.
Njezina sudbina spaja kraljevsku čast, majčinsku bol i svetost života posvećenog Bogu.

Za sve Hrvate i katolike u Bosni i Hercegovini, ona ostaje živi most između prošlosti i vječnosti – primjer žene koja je sve izgubila, ali nikada nije izgubila Boga ni ljubav prema svom narodu.

Najznačajniji trenutak vojne operacije Hrvatskih snaga dogodio se 13. rujna 1995. godine kada je Jajce oslobođeno. To je bio vrhunac operacije “Maestral” koja je označila kraj okupacije kraljevskog grada Jajca, trajala je čak 1049 dana. Kada je hrvatska trobojnica ponovno zavijorila na tvrđavi Jajca, to je za “Maestral” predstavljalo isto što i zastava na kninskoj tvrđavi za “Oluju”. Do kraja dana, hrvatske snage prodirale su južno od Mrkonjić Grada, zauzele selo Barevo uz rijeku Vrbas te se kretale istočno od Jajca prema rijeci Ugar. Time je osigurano šire područje oko Jajca i Šipova, a srpske snage bile su prisiljene na povlačenje prema Mrkonjić Gradu, koji je oslobođen mjesec dana kasnije u operaciji “Južni potez”.

Oslobađanje Jajca je bio veliki ratni uspjeh pripadnika HVO-a i HV u Domovinskom ratu.

Izvor objave:

https://www.facebook.com/profile.php?id=100064517687086

“VELIKA PROGNANICA” vratila se iz Bistrice u svoju Komušinu i Kondžilo uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, 14. kolovoza 1999. godine, u grandioznoj procesiji.

Godina 1992. ostala je zabilježena kao posebno tragična u povijesti svetišta Komušina-Kondžilo. Te godine, prvi put u povijesti ovog svetišta, nije bila održana veličanstvena procesija s čudotvornom Gospinom slikom od crkve u Komušini do brda Kondžila. Silina oružanog sukoba prekinula je stoljetni obred vjernika iz Komušine. Slika Gospe Kondžilske podijelila je sudbinu svog vjerničkog naroda i postala simbol izbjeglištva. Pratila je svoj komušanski narod prvo u Novi Šeher, gdje je prenoćila u župnom stanu, a potom u konvoju od pet autobusa punih prognanih Komušanaca krenula “putem spasa” prema Splitu. Tamo je ostala do svibnja 1993. godine u prostorijama splitske Nadbiskupije. Nakon toga je donesena u Mariju Bistricu, gdje je 29. svibnja 1993. godine održano hodočašće Vrhbosanske nadbiskupije. Slika je potom prenesena u Zagreb, u crkvu sv. Petra, gdje su se održavale proslave Velike Gospe u izbjeglištvu tijekom 1993., 1994. i 1995. godine. U toj crkvi su Komušanci i drugi štovatelji Gospe Kondžilske iz svih krajeva izražavali svoju duboku vjernost i odanost Gospi i njenoj čudotvornoj slici, moleći za povratak na svoja stoljetna ognjišta.

Više o povijesti i narodnoj predaji Gospe Kondžilske možete pročitati na ovom linku.

Izvor objave:

https://www.facebook.com/profile.php?id=100064517687086

Na prostoru Bežlje nalazilo se nekadašnje središte župe Komušina, dok su na ovom području pronađeni i ostaci srednjovjekovne župe Kuzmadanj, čiji se počeci vežu uz daleku 1200. godinu. Upravo iz te župe kasnije se razvila poznata župa Komušina, oko 1700. godine. Prema dostupnim podacima, najprije su bile utemeljene župa i crkva sv. Nikole, a zatim i župe sv. Kuzme i Damjana, po kojima cijelo područje i dobiva ime Kuzmadanj.

Komušina se u pisanim dokumentima prvi put spominje 26. rujna 1637. godine, kada je biskup Andrija Kovačić ondje krizmao čak 1.454 vjernika, što svjedoči o snažnoj duhovnoj prisutnosti i važnosti ovoga kraja još u 17. stoljeću.

Dodatno značenje Komušina dobiva dolaskom Gospine slike iz druge polovice 16. stoljeća, koja se po prvi put dokumentirano spominje 7. rujna 1779., kad je biskup fra Marko Dobretić ondje dijelio sakrament krizme. Tada je prvi put zapisana i danas često citirana rečenica o “prastaroj i čudotvornoj slici Bogorodice na nebo uznesene, vrlo poštovane i čašćene od mnogobrojnog puka”.

Na obližnjem brdu Kondžilo, oko 4 kilometra od Komušine, s vremenom se razvilo jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Kondžilo je postalo duhovno i nacionalno središte koje okuplja vjernike iz cijele regije i šire.

Župa Bežlja kroz novije razdoblje

Sama župa Bežlja osnovana je 1874. godine, kada su na tom području djelovale tri župe: Bežlja, Komušina Gornja i Komušina Donja. Središte bežljanske župe čini crkva Rođenja Blažene Djevice Marije.

Prema podacima iz 1991. godine, župa Bežlja brojala je oko 3.010 vjernika. No, tijekom ratnih zbivanja u kolovozu 1992. godine, nakon okupacije toga kraja, gotovo svi župljani bili su prognani, a pripadnici VRS-a potpuno su uništili crkvu i župne prostorije.

Posebno tešku i nenadoknadivu štetu predstavlja činjenica da su tada uništene sve matične knjige i župna dokumentacija, što je trajno izbrisalo mnoge povijesne tragove i podatke o generacijama vjernika koji su ondje živjeli i djelovali.

Danas – sjećanje, identitet i vjera

Danas, unatoč svim stradanjima, župa Bežlja ostaje duboko urezana u kolektivnu svijest vjernika i potomaka iz toga kraja. Njezina povijest i vjerska uloga svjedoče o duhovnoj snazi i otpornosti naroda, te o povezanosti katolika ovih prostora s vlastitim korijenima.

Naselja koja pripadaju župi Bežlja su: Brkića Potok, Crna Rijeka, Čančari, Ereizi, Mršići, Priština, Studenci i Gornja Vrućica.

Živa župa s vjerom u budućnost

Danas u župi Bežlja stalno živi oko 120 vjernika, a unatoč malom broju, župna zajednica pokazuje izuzetnu angažiranost i duhovnu snagu. Prema riječima aktualnog župnika, vlč. Ivana Karače, vjernici aktivno sudjeluju u liturgijskom životu: među njima su i ministranti, čitači, pjevači, a nedjeljne mise okupljaju stotinjak osoba, posebno tijekom ljeta kada dolazi dijaspora.

Na području župe danas se nalazi šest groblja i pet kapela, a značajnu ulogu u životu župe ima i raseljena zajednica, ponajviše iz Hrvatske, Slovenije, Njemačke i Švedske, koja redovito posjećuje rodni kraj i aktivno sudjeluje u župnim događanjima, osobito tijekom ljetnih mjeseci i blagdana.

Ohrabrujući je podatak da je velik broj kuća obnovljen, i to većinom vlastitim sredstvima povratnika, što svjedoči o snažnoj povezanosti župljana s rodnim krajem te želji da Bežlja i dalje ostane živa i prisutna u srcima svojih ljudi.

Zanimljivo je i da je Bežlja kroz povijest imala važno administrativno i duhovno značenje — 150 godina bila je sjedište komušanskih župnika, a između 1910. i 1914. godine bila je i sjedište Žepačkog dekanata. Danas, kao što je već istaknuto, župa Bežlja pripada Usorskom dekanatu.

Podsjetimo, u kolovozu 1992. godine, srpske su snage protjerale cjelokupno hrvatsko stanovništvo komušanskog kraja, spalile crkve i razorile domove. Povratak u župu Rođenja Blažene Djevice Marije započeo je 2000. godine, a iako spor, i dalje traje — vođen vjerom, ustrajnošću i ljubavlju prema rodnoj grudi.

Iako više ne u onom opsegu kao nekad, župa Bežlja i dalje živi kroz sjećanja, obiteljsku baštinu i duhovno naslijeđe koje se prenosi s koljena na koljeno. A kroz Usorski dekanat, ostaje povezana sa širim vjerničkim zajedništvom ovoga kraja.