Iako danas mnogi vjernici redovito dolaze u ovo mjesto na hodočašće Gospi Kondžilskoj, a za blagdan Velike Gospe ovdje se okupljaju deseci tisuća ljudi, stvarnost svakodnevnog života u župi znatno je drugačija.

Nekada brojna župna zajednica, koja je prije rata i progona imala više od 3000 vjernika, danas broji tek oko 120 stalnih župljana. Upravo zato događaj koji se zbio u nedjelju 12. travnja ima posebno značenje – prvi put nakon 14 godina u ovoj župi održana je prva pričest.

Prva pričest nakon dugih 14 godina

Prvopričesnica je bila Ana Babić, djevojčica koja je donijela radost ne samo svojoj obitelji nego i cijeloj župnoj zajednici.

Posljednja prva pričest u Komušini održana je 27. svibnja 2012. godine, kada su sakrament primile Janja Babić i Anabel Balukčić. Ova priča dodatno dobiva na posebnosti jer je jedna od tadašnjih prvopričesnica – Janja – starija sestra male Ane.

„Od tada nije bilo prve pričesti jer, osim Anine obitelji, kod nas nema obitelji s djecom. Ana je treći razred osnovne škole, a njezina sestra je studentica“, kazao je župnik Boris Salapić.

Veliko slavlje za župu i obitelj

Na sam dan prve pričesti svetu misu predvodio je župnik, a atmosfera je bila ispunjena emocijama, radošću i zahvalnošću.

„Danas je veliko slavlje u župnoj zajednici, kada naša prvopričesnica Ana Babić prvi put pristupa stolu Gospodnjemu i prima Presveto Tijelo Gospodina našega Isusa… Ana se za ovaj sakrament pripremala više godina, ovdje je marljivo učila i slušala te čekala današnji dan otvorenim srcem. Sretni smo svi, a posebno mama i sestra kao i oni koji nisu danas ovdje jer ih je prerani odlazak spriječio. Nadamo se da su s nama i da nas gledaju s neba“, rekao je župnik.

Posebnu težinu ovom danu daje i činjenica da je Anin otac Zoran preminuo 2018. godine, kada je ona imala tek dvije godine.

U svojoj propovijedi župnik je istaknuo važnost obitelji i vjere:

„Obitelj, posebno mama, ima pravo biti radosna u današnjoj sreći svoga djeteta jer je izvršila veliku zadaću koju joj je Bog povjerio, a to je odgoj djece u vjeri. Želio bih podsjetiti mamu, baku, djeda te rodbinu da je način na koji svi mi u obitelji i u župnoj zajednici svakodnevno prakticiramo svoju vjeru ono što će utjecati na našu djecu. Baka i djed se raduju djetetu koje se kao zora diže u život, dok se oni bliže kraju svoga puta. A roditelj sada ne osjeća teškoću i žrtve koju je podnio za svoje dijete jer je uspio.

Današnji dan sve pokriva i teškoće baca u zaborav. Štoviše, prvopričesnicom je posvećena cijela obitelj jer dolazi božanski Gost, a za župu je radost jer je ovo velika proslava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu“, istaknuo je.

Župa nekada i danas

Koliko je ovaj događaj značajan najbolje pokazuju podaci o župi.

Danas u Komušini živi oko 120 stalnih župljana raspoređenih u 80 obitelji. Postoji i kategorija privremenih župljana – onih koji dio godine provode u rodnom kraju – kojih je 19 u 10 obitelji.

„Prije rata župa je brojala 3315 župljana, katolika koji su za vrijeme Domovinskog rata svi morali izbjeći. Otišli su u razne zemlje – Hrvatsku, Sloveniju, Njemačku… Poslije rata se vratio jedan broj uglavnom starijih osoba“, kaže vlč. Salapić.

Dodaje kako se broj od oko 120 vjernika održava već desetak godina.

„Oni koji su se prvi vratili, Božjim pozivom odlaze, a otprilike imamo po jednu-dvije obitelji, uglavnom su to umirovljenici, koji se vraćaju za stalno pa se tako taj broj održava“, objašnjava.

Iz povijesti Komušine

Komušina ima dugu i bogatu povijest. Prvi pisani tragovi o ovom području sežu stoljećima unazad.

Prema riječima župnika, Gospina slika prvi put se spominje 1768. godine u izvješću biskupa fra Marijana Bogdanovića, dok se samo mjesto Komušina spominje još 1489. godine u osmanskim poreznim zapisima – defterima.

„Turska uprava ovdje se koristila arabicom, arapskim pismom koji dosadašnji autori nisu poznavali, ali se u novije vrijeme prevode ti dokumenti. Tako je otkriveno da se Komušina spominje u defterima turske uprave daleke 1489.“, ističe župnik.

Najveće marijansko svetište u Bosni

Župa Komušina poznata je po Gospi Kondžilskoj – najvećem marijanskom svetištu u Bosni.

„Svetište je naširoko poznato, a središnji lik ili, možemo reći, naše najveće blago uz Gospodina Isusa, koji je prvi domaćin u svakoj crkvi, jest slika Gospe Kondžilske“, kaže župnik.

Slika potječe s kraja 16. stoljeća, a u Komušinu je stigla u posebnim okolnostima nakon što ju je jedna muslimanska obitelj godinama čuvala i potom predala Katoličkoj crkvi.

Hodočašće koje okuplja desetke tisuća ljudi

Komušina je danas poznato hodočasničko mjesto. Za blagdan Velike Gospe ovdje se okuplja i do 30.000 vjernika.

Slika Gospe Kondžilske tada se u procesiji nosi na brdo Kondžilo, udaljeno tri kilometra od župne crkve, uz molitvu i pjesmu vjernika.

Osim toga, svetište redovito posjećuju hodočasnici iz BiH, Hrvatske i Slovenije, a važan događaj je i Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije.

Priča o nadi koja traje

Iako je ova zajednica prošla kroz rat, progon i demografski pad, njezin duh nije nestao.

Danas ga simbolizira upravo mala Ana i njezina obitelj – znak da vjera i život u Komušini i dalje postoje.

Ova priča pokazuje da i u najmanjim zajednicama može postojati velika snaga, nada i budućnost.

Izvor teksta i slike: www.narod.hr

Župa svete Ane – temelj života ovog kraja

Župa Žabljak posvećena svetoj Ani ima dugu i bogatu povijest. Osnovana je 1863. godine odvajanjem od župe Sivša, dok je status samostalne župe dobila 1884. godine. Prije toga djelovala je kao kapelanija, što potvrđuje da je vjerski život na ovom području bio organiziran i prije službenog osnutka.

Sam naziv Žabljak prvi put se spominje još 1639. godine, a već u 18. stoljeću postoje zapisi o katoličkom stanovništvu. Biskup fra Pavle Dragičević tada navodi kako na ovom području živi oko 150 katolika, što svjedoči o dubokim korijenima vjere.

Od skromne crkvice do današnje crkve

Prva crkva u Žabljaku izgrađena je u razdoblju između 1863. i 1884. godine, a pretpostavlja se da potječe iz 1873. godine. Gledajući arhivske zapise, ta prvobitna crkvica više je nalikovala običnoj kući nego mjestu bogoslužja.

Zanimljivo je da nije imala zvonik, a prema predaji, vjernici su se na misu pozivali tako što je svećenik čekićem udarao o dva željezna komada okačena o obližnje drvo.

Tek 1889. godine, nakon odlaska Osmanskog Carstva i uspostave redovite crkvene hijerarhije, crkva dobiva drveni toranj i pravo zvono.

Današnja župna crkva izgrađena je 1926. godine prema projektu poznatog arhitekta Karla Paržika, na temeljima stare crkve. Gradnja je trajala godinu dana, a u isto vrijeme izgrađen je i župni stan. Tijekom povijesti crkva je više puta obnavljana, a prva veća obnova započela je 1967. godine.

Kapelice i groblja – duhovna mreža župe

Na području župe nalazi se više grobalja i kapelica koje svjedoče o snažnoj vjeri i tradiciji:

• Karaševo – kapela Presvetog Trojstva
• Mravićevo – kapelica Duha Svetoga
• Rakovice – dvije kapelice posvećene sv. Jurju
• Žabljak – groblje s kapelicom Srca Isusova

Uz to, u blizini crkve nalazi se kapelica Gospe Šenštatske, dok su u Barićima i Medakovu podignute kapelice sv. Ivana Glavosijeka te sv. Ćirila i Metoda.

Obitelji koje čuvaju identitet

Posebnu priču Žabljaka čine ljudi i obitelji koje ovdje žive generacijama. Među najzastupljenijim prezimenima su Penave, Vidići, Jurišići, Ivići i Markovići.

Neka od tih prezimena prisutna su stoljećima, dok su druga nastala doseljavanjem iz okolnih krajeva, stvarajući snažnu i povezanu zajednicu kakva postoji i danas.

Srpanjski susreti – tradicija koja okuplja

Jedna od najvećih posebnosti ovog kraja su Srpanjski susreti, manifestacija koja se održava uoči blagdana svete Ane.

“Violina i šargija i bogatstvo običaja, odlike su moga kraja“ – stihovi su koji najbolje opisuju duh ove manifestacije.

Program traje nekoliko dana i uključuje:

• malonogometne turnire
• dječje festivale
• smotre folklora i narodne nošnje
• nastupe kulturno-umjetničkih društava

Malonogometni turnir s vremenom je postao toliko popularan da su ekipe dovodile i profesionalne igrače iz drugih zemalja zbog velikih nagrada. Kako bi se očuvao lokalni karakter, uvedeno je pravilo da mogu igrati samo igrači s istim prezimenima – tako nastaju ekipe poput Penava ili Vidića.

Kultura koja traje desetljećima

Organizirani kulturni život u Žabljaku započinje još prije Drugog svjetskog rata. Folklorno društvo osnovano 1949. godine pod nazivom “Jedinstvo” danas djeluje kao KUD Izvor Žabljak.

Društvo njeguje:

• tradicijsku glazbu i instrumente
• pučke plesove Usore
• običaje i narodno stvaralaštvo

KUD Izvor sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim smotrama.

Život zajednice

U Žabljaku danas djeluje Mješovita srednja škola Stjepan Radić Usora, područna ispostava škole Ivan fra Frano Jukić iz Sivše, kao i Dom kulture koji je središte brojnih događanja.

Danas, u Žabljaku se nalazi i moderna šporska dvorana koja omogućuje školama, ali i raznim športskim kolektivima da obavljaju svoje aktivnosti.

Time ovo mjesto ostaje živa zajednica u kojoj se njeguje spoj obrazovanja, kulture i tradicije. 

Rat i obrana – ponos Usore

U posljednjem ratu, usorski kraj bio je pod snažnim pritiskom, ali linije obrane ostale su neprobojne. Za obranu ovog područja ključnu ulogu imala je 110. brigada HVO Usora.

Njihova obrana omogućila je očuvanje prostora i naroda, što i danas predstavlja snažan simbol ponosa ovog kraja.

Žabljak danas

Danas Žabljak živi kroz vjeru, običaje i ljude iz dijaspore koji se uvijek iznova vraćaju svojim korijenima, potvrđujući da tradicija ovdje nije samo prošlost nego način života.

Tim povodom oglasio se mostarski gvardijan i župnik Župe sv. Petra i Pavla, Fra Mario Knezović, koji je istaknuo kako ova obljetnica nosi snažnu poruku istine i pravde.

• Toliko puta kažemo da je povijest učiteljica života, ali čini se da još uvijek loše učimo lekcije, jer nevini i dalje stradaju. Život franjevaca, ubijenih bez suda i dokazane krivice, predstavlja zločin bez presedana. Tada se u Hercegovini provodio genocid nad fratrima, po izričitom naređenju vrha tadašnje partizansko-komunističke vojske. Stoga je važno odati počast nevinima, moliti se za njih i upozoriti društvenu zajednicu na činjenicu da se godinama pisala lažna povijest koja je štitila počinitelje i glorificirala taj zločin – istaknuo je on.

Fra Mario Knezović dodaje kako vjeruje da su mostarski fratri, nadahnuti Isusovim oprostom s križa, i u trenucima mučenja i pogubljenja oprostili svojim progoniteljima.

• Oprost je odlika velikih, a mržnja i osveta obilježje slabih. Mi kao fratri i svećenici opraštamo zločincima, ali smo tužni da zakonski to zlo nije procesuirano niti su nam do danas javili gdje su tijela naše ubijene braće – kazao je fra Mario Knezović.

Središnje obilježavanje održat će se večeras u Franjevačkoj crkvi u Mostaru s početkom u 18 sati. Tijekom prijepodneva fratri će se uputiti i prema rijeci Neretvi, gdje će se pomoliti za subraću koja su, prema povijesnim svjedočanstvima, bačena u njezine vode.

Prema dostupnim podacima, partizanske postrojbe su 14. veljače 1945. godine ušle u samostan, bez sudskog postupka odvele fratre predvođene fra Leom Petrovićem te ih na lokalitetu Čekrk pogubile i potom bacile u Neretvu.

• Do danas nisu pronađena njihova tijela, a počinitelji tog zločina nisu odgovarali niti su procesuirani. To nije, kako neki i danas žele reći, dan oslobođenja Mostara – to je dan velikoga partizansko-komunističkoga zločina nad fratrima i vjernim pukom – kazao je mostarski gvardijan i župnik župe sv. Petra i Pavla Fra Mario Knezović.

Na kraju je pozvao vjernike i sve građane da se pridruže molitvenom programu i dostojanstveno se prisjete ubijenih franjevaca.

Izvor: www.rtv-hb.com

U vrijeme cara Maksimina Daje u Aleksandriji je naređeno da svi stanovnici moraju doći u poganski hram i prinijeti žrtvu idolima. Katarina se pojavila, ali ne kako bi žrtvovala, nego kako bi se otvoreno usprotivila caru i potaknula kršćane da ostanu vjerni svojoj vjeri. Car je, zadivljen njezinim nastupom, pokušao pridobiti njezinu naklonost. U palaču je pozvao pedeset najuglednijih filozofa i govornika carstva ne bi li pobili njezina uvjerenja i obratili je na poganstvo. Međutim, Katarina je svojom mudrošću i poznavanjem filozofije i teologije nadvladala sve njihove argumente. Predaja navodi da su se mnogi od prisutnih mudraca, potaknuti njezinim svjedočenjem, obratili na kršćanstvo.

Nakon toga Katarina je bila zatvorena i podvrgnuta teškim mukama. Kada ni tortura nije slomila njezinu vjeru, car je naredio da bude pogubljena na kotaču s bodežima. Prema predaji, kotač se na čudesan način raspao i nije joj naštetio, pa je potom pogubljena mačem izvan grada. Legenda dalje govori da su anđeli njezino tijelo prenijeli na Sinajsku goru, gdje je kasnije podignut poznati samostan Svete Katarine, koji i danas postoji.

U umjetnosti se Sveta Katarina obično prikazuje kao plemkinja, često s palmom mučeništva, ružama ili kotačem s bodežima – simbolom njezine osude. Smatra se zaštitnicom djevojaka, filozofa, teologa, studenata i učitelja.

U hrvatskom narodu uz njezin se spomendan vežu poznate izreke poput:
„Sveta Kata, snijeg na vrata“ i
„Katarina skoči van, do Božića mjesec dan“,
koje povezuju dan Svete Katarine s dolaskom zime.

Izvor: www.nedjelja.ba

Rođen krajem 12. stoljeća u Asizu (Italija), Franjo se kao mladić odrekao bogatstva i odlučio živjeti jednostavno, u siromaštvu i molitvi. Utemeljio je Franjevački red, a ostao je poznat po skromnosti, ljubavi prema prirodi i pomaganju potrebitima. Njegov način života inspirira vjernike i danas, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1979. godine zaštitnikom ekologije.

U crkvi svetog Franje u Alibegovcima blagdan se obilježava svetom misom i molitvom, uz okupljanje vjernika iz okolnih naselja. Ovaj datum važan je i duhovno i društveno, jer povezuje zajednicu kroz vjeru i tradiciju.

Tko je bio sveti Franjo Asiški?

Sveti Franjo Asiški rođen je krajem 12. stoljeća u talijanskom gradu Asizu. Kao sin bogatog trgovca, u mladosti je uživao u raskošnom životu, ali je nakon dubokog duhovnog obraćenja odlučio potpuno promijeniti svoj put. Odrekao se svih svjetovnih dobara i posvetio se životu u siromaštvu, molitvi i služenju Bogu i ljudima.

Utemeljio je Franjevački red, koji je i danas jedan od najraširenijih redova u Katoličkoj Crkvi. Poznat je po svojoj ljubavi prema prirodi i svim Božjim stvorenjima, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je zaštitnikom ekologije. Sveti Franjo Asiški umro je 1226. godine, a svetim ga je proglasio papa Grgur IX. samo dvije godine kasnije.

U ono vrijeme:

S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik” (Lk 14, 25-33).

Oko Isusa se okupljalo mnoštvo ljudi. Sigurno ga je radovalo vidjeti tolike slušatelje, ali znao je da sama brojnost nije ono najvažnije. Da mu je bilo stalo samo do toga, mogao je činiti čudesa, umnažati kruh i tako privlačiti mase. Ipak, odlučio je drugačije – pred ljude je stavio teške i neobične zahtjeve. Rekao im je da, žele li baštiniti vječni život, moraju biti spremni odreći se svega, pa i vlastitog života i najbližih.

Povijest poznaje mnoge koji su upravo tako živjeli i umrli – darujući svoj život za vrijednosti koje su im bile svete. Prisjetimo se biskupa Romera u Salvadoru, ubijenog dok je služio misu jer je progovorio protiv nepravde. Ili mlade djevojke koja je radije napustila posao nego pristala na nečasne ucjene. Takvi ljudi nisu brojni, ali su svijetu neophodni.

U vremenu u kojem mnogi traže samo „kruh i igru“, upravo su ovakvi svjedoci oni koji pokazuju da postoje vrijednosti više od prolaznih zadovoljstava. Oni su poput svjetla koje razbija tamu, čvrst temelj na kojem drugi mogu pronaći oslonac kad život zadrhti.

Evanđelje ne otkriva kako je mnoštvo reagiralo na Isusove riječi, ali možemo pretpostaviti – mnogi su otišli, jer je riječ bila zahtjevna. Tako je uvijek bilo: gdje se traži odlučan stav i svjedočanstvo, ostaje samo onaj tko je spreman dati sve.

Pitanje ostaje i za nas: jesmo li mi danas spremni biti svjedoci evanđeoskih vrijednosti, i u vremenu kada je to teško i nepopularno?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.

Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

Riječ Gospodnja.

SLAVA TEBI KRISTE! 

U Katoličkoj Crkvi, blagdan Svih svetih slavi se kao dan svih blaženih u nebu. Njegova tradicija datira još od 6. stoljeća, a izvorno je bio povezan s posvećenjem rimskog Panteona u crkvu Sv. Marije od mučenika, koju je 609. godine posvetio papa Bonifacije IV. U tu su crkvu preneseni i pohranjeni ostaci brojnih kršćanskih mučenika.

Nekada je Dušni dan bio shvaćen kao Dan mrtvih, što odražava nesporazum vezan uz kršćansko vjerovanje u besmrtnost duše. Kršćani vjeruju da se život duše nastavlja i nakon tjelesne smrti, premda u drugačijem obliku. Stoga je Dušni dan, koji se obilježava 2. studenog, posebno posvećen molitvi i sjećanju na preminule.

Papa Grgur IV. službeno je odredio da se blagdan Svih svetih slavi 1. studenoga, a opat sv. Odilon iz Clunyja uveo je Dušni dan 998. godine. Na ovaj dan, kršćani mole za duše svojih pokojnika, kako bi im se oprostili grijesi, čime se jača veza među vjernicima u Duhu, posebno u svijetu gdje je često teško održati takvo zajedništvo.

Dušni dan

Svake godine, 2. studenoga, obilježava se Dušni dan, kada se prisjećamo svih naših pokojnika. Posjeti grobovima i molitve za preminule simboliziraju našu vjeru i pažnju prema onima koji su nas napustili. Tog dana ljudi pale svijeće na grobovima, odlaze na svetu misu i mole se za Božje milosrđe kako bi im se olakšalo putovanje prema vječnom životu.

Dušni dan, poznat i kao Dan svih vjernih mrtvih, izražava našu nadu u zagrobni život. U hrvatskoj kulturnoj baštini, molitve za duše u čistilištu i paljenje svjećica na ovaj dan svjedoče o kultu duša.

Ovaj dan je nastao na inicijativu svetog Odilona, benediktinskog opata iz Clunyja, koji je krajem 10. stoljeća započeo obilježavanje Dušnog dana nakon blagdana Svih svetih. Godine 998. službeno je uveo ovaj običaj, koji se postupno proširio Europom, a 1311. godine dobio je službenu potvrdu od Vatikana.