Piše: Boro Jelić
BAKA JANJA
Negdje s početka ovog rata kada sam prvi put počeo susretati se užasima koje on čini vratio sam se davno pročitanoj knjizi Doživljaji Nikoletine Bursaća.
Gledajući po mladim, odvažnim licima moje jedinice, pitao sam se tko će od njih ući u povijest, pjesme i romane.
Bilo je simpatično gledati kako smo svoje strahone nevješto krili sami od sebe, i drugih.
Bože, da li su se oni prije nas bojali.
Da li je bilo baš tako lako pustiti prvi rafal dok neprijateljki meci i granate udaraju, i sami nesvjesni koliko blizu.
Čini mi se, po stotinu puta izgovorio sam riječi davno naučene molitve: “Ako gledaš na grijehe naše, Bože, tko će opstati?”.
U trenucima odmora izmišljali smo društva i ustanove koje će poslije rata nositi naša imena ukoliko/normalno junački/ poginemo.
Čvrsto smo se zarekli da u povijest upisujemo samo one što metak dobiju sprijeda.
Mada sam u dubini duše gotovo nesvjesno počeo da mrzim povijest, statistiku i brojke. Mrzeći krvave puteve povijesti koji čovjeka i sva njegova nadanja, strepnje, želje i planove pretoče u brojku u tom i tom danu, mjesecu i godini.
Ali uvijek bi mi laknulo prisjećajući se očevih riječi: “Sine, to je čaša koju mi muškarci moramo popiti”.
I evo čaša je tu, na stolu, ali pijemo je svi, djeca, žene, nemoćni i stari. Zato hoću da pišem, ne događaj sa prve linije, nego tu ispod nekih pedeset-sto metara.
O starici koja na svojim umornim plećima nosi sedamdeset i više teških godina. Starici koja brigu vodi o četiri kuće zlokobno prazne.
Kuće iz kojih je davno nestao zvonki glas djeteta. Zamro u jednom jedinom danu. Ostala je neizgovorena zadnja rečenica u trenutku bolnog rastajanja. Ruka na pola podignuta nije imala snage za pozdrav bojeći se surove stvarnosti.
– ” Bako Janjo, pusti mi ćemo ti nacjepati drva”.
– ” Neka, djeco moja, nije ni vama lako u rovu. Sad će baka skuhati kavu”.
Izboranom rukom iz koje je davno nestala snaga po ko zna koji put udara po istom drvetu otupjelom sjekitom.
– ” Neka djeco sad će baka”.
I dok pogurena baka Janja u staroj seljačkoj košulji sklanja sa čela osjedeli pramen kose, četnici ne prestaju kišom olova da nas obasipaju. Gledam je krišom preko vrha šalice kave. Gledam to lice koje je spremno brinuti brigu cijelog svijeta.
Dobro sam se uplašio kada je nekoliko metaka vrlo blizu prozujalo iznad naših glava. I odmah zastidio kada sam vidio da se baka nije niti pomjerila.
– ” Ama, bako, zar se ti ne bojiš”?
– ” Navikla sam, sinko”.
To su bili oni, kako se zovu, rasprskavajući.
Granate često padaju. Pogledaj gdje je neki dan udarila i pokazuje na izranjavan krov na pet-šest metara od nas.
– ” Skloniš li se, bako, kad granatiraju?”
– ” E moj sinko, oni ovako svaki dan. Kada bih stalno bježala, ne bih stigla ovoliki posao završiti”.
Zaustih da joj kažem da je najbolje da se skloni i da se sve može nadoknaditi. Ali svatih da baka, ovakva kakva je, to ne bi mogla.
Kao da mi je pročitala misli.
“Ne možeš, sine, pustiti stoku gladnu i žednu, što je jadno živinče krivo što oni pucaju”.
E, moj Ćopiću. Čudom nad čudima opisivao si neku svoju baku što je provela vojsku kroz “neprijateljske redove”.
Čudom si nazvao što se baka”težine kol’k dobar oroz” nije bojala neprijatelja, a u stvari bojala se male ćuprije preko plitka potoka. Ovo je čudo nad čudima, ili, u stvari, možda i nije.
Moja baka, baka Janja, ne boji se ničega.
– ” Samo vi djeco dođite uvijek na kavu. Sutra ću skuhati sirnicu. Samo vi slobodno dođite”.
Odradismo smjenu, ili, bolje rečeno, odpucasmo, odosmo kući na odmor. Ostavismo baku Janju sa pitanjem kada će ona na zasluženi odmor, da normalno odstaruje staračke dane.
IZVOR: BILTEN HRVATKO VIJEĆE OBRANE USORA, BILTEN BR.2, GODINA I, KOLOVOZ 1992. GODINE
NESALOVIMA BAKA JANJA
Negdje nakon početka rata, u tadašnjem Biltenu HVO Usora, objavili smo priču o baki Janji sa Križa.
Ovih dana ponovno smo posjetili baku da vidimo što radi i kako živi krepka starica. Tone ekspoloziva i streljiva pregmjela je baka, sin Stipo nakon teškog ranjavanja uspješno se oporavlja. Ne prođe dan, a da metak i/ili granata ne udari u blizini bake koja i dalje odoljeva godinama i ovim strahotama. Silno sam se obradovao ponovnom susretu sa bakom Janjom i nadam se da će uskoro doći dan da sa bakom popijem kavu a da metak ne udari u dvorišni orah. Baka Janja nije vojnik ali svim braniteljima na Križu pravi je suborac koji će promrzle okrijepiti toplom kavom, gladne nahraniti, slomljenje ohrabriti.
Živjeka nam baka Janja i hvala joj.
Boro Jelić
IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR. 12, GODINA II., 13. OŽUJKA 1993. GODINE
