RATNA KRONIKA USORE – BLAGADAN SVI SVETI I DUŠNI DAN U USORI 1994. GODINE
IZVOR: LIST OPĆINSKOG VIJEĆA USORA, 21. STUDENOGA 1994. GODINE, BR. 23
“I pored provokacija i topničkih dejstava srpskog agresora, blagdan Svi sveti i Dan mrtvih na svim katoličkim grobljima u Usori dostojno su obilježeni.
Na humke poginulih usorskih branitelja cvijeće su položili i svijeće zapalili zapovjednik 110. domobranske pukovnije “Usora”, visoki dužnosnici Općinskog vijeća, HDZ Usore, predstavnici Udruge poginulih hrvatskih branitelja i predstavnici Udruge vojnih invalida Domovinskog rata.
U Žabljaku je služena sveta misa zadušnica za sve poginule branitelje Usore, koju je služio velečasni Ivan Bošnjak.”
AUTOR TEKSTA: Pero RADELJAK
PROCVALE BOŽJE NJIVE
“S drveća opada posljednje požutjelo lišće, u šumarcima nema više radosne pjesme ptičica. I sunce se rijetko viđa, jer ga prečesto prekrivaju tmurni oblaci, a po dolinama se vuku neprijatne magle. I, gle! Iz te sipljive izmaglice, iz te prehladne jesenje svakodnevnice izranjaju – osvijetljena i iscvjetala groblja. Mala i velika, gradska i seoska, ograđena i neograđena. Veličanstven prizor! Za ne povjerovati! Preko ljeta sretno zaboravljena i okrutno ostavljena, odjednom seprobude iz učmalosti i ožive. Postaju pretijesna.
Na Dan mrtvih groblja su centar kršćanskog svijeta. Privlače magičnom snagom, bez izuzetka, vjerujuće i nevjerne. Svi osjećaju potrebu da svrate ovamo. Da se podsjete! I da pamte! Žure čitave procesije. U njima ima priprostih starica i otmjenih dama, zrelih ljudi i mladeži. Ne dolaze praznih ruku. Nose jesensko cvijeće, krizanteme – i bijele i žute svijeće. Žure između svježih i zaraslih humki dok ne stignu do poznatog mjesta, Do groba roditelja, braće i sestara, dragih i nezaboravnih pokojnika. Noga, koja je žurila, zaustavi se kod groba. Na licu nesvakidašnja ozbiljnost, a potom grč… Oko se, orošeno prvom suzom, upire u blago uzvišenje od zemlje, kao da očekuje da će progovoriti i nešto poručiti onaj čije se tijelo ovdje krije. Sveta tišina vlada u duši koja nešto ozbiljno proživljava. Pojedinci i grupice dolaze i odlaze. U samo predvečerje groblje se pretvara u cvijetnu livadu. Sve se nekako izmijenilo. Dok je sva ostala priroda tako pusta i mrtva. Božje su njive procvale, okitile se najljepšim jesenskim cvijećem. A među cvijećem titraju plamčici u posivjeloj prirodi i u hladnoj, izgubljenoj duši.
Božje su njive procvale i progovorile…
Govori užutjelo cvijeće, govore rasplamsale svijeće, a govore i nadgrobni križevi i oživljeni grobovi. Predivni zbog na Božjoj njivi! Rekli bismo – hodočašće. Zbor bratskog jedinstva u kome su duhovno sjedinjeni živi i mrtvi. Zbor satkan od neizmjerne tuge i srceparajućeg bola. Zbor poškropljen i zaliven toplim i nepresušnim suzama. Otkud ih samo toliko u ožalošćenim očima. Teku bez prestanka, gotovo liju. A pokojnici neumitno, kao bič sudbine, poručuju: “Ne oglašajite se ispraznim frazama. Znajte da ste samo putokazi na zemlji. I mi smo bili što se vi sada. Uskoro ćete se pridružiti nama na Božjoj njivi. Tijelo će biti položeno u grob, a duša će u onaj čas stupiti pred sveznajućeg i pravednog Boga da primi nagradu ili kaznu za svoja djela. Strašan je to čas za one koji su živjeli mimo Božjih normi, jer se tada ne može ništa više promijeniti, ništa sakriti od Božjeg oka…”
Tamna jesenja noć naglo obuhvati groblje i okolinu. Postade nekako hladnija. Posljednja grupica zimogrižljivih napušta mjesto uzdaha i prisjećanja. Ostaju svijeće koje gore i cvijeće čije se latice skupljaju i uranjaju u duboki mrak. Ostaju križevi i grobovi. Oni ne idu nikuda. A oni koji su doskora bili tu raskajane duše već su pred kućnim pragom. Traje to tako do sutra, do prekosutra. Patnja svakodnevnih briga prekriva dojučerašnje misli i osjećaje. Pokojnici se ponovo zaboravljaju, prepuštaju sami sebi.
I groblja s njima. Jer, beskurpuloznost, primitivnost i nepopravljivost vlada ovozemaljskim svijetom. “Zbogom, dogodine!” – poručili su mnogi, svjesno ili nesvjesno, i mahnuli te večeri odlazeći s groblja.
AUTOR TEKSTA: Anto KOVAČEVIĆ
