Ivo Suvala Žuti
Prvi napad koji je izveden prema Doboju, 12. 7. 1992. godine, možda je i prva promocija 110. brigade van ovih prostora. Nažalost, u tom napadu imali smo pogibiju nekoliko zaista hrabrih momaka. Poginuo je jedan vođa grupe, a drugi je ranjen. Izgubili smo sanitetiju koji je poginuo izvlačeći pokojnog Ćurloza, koji je gotovo goloruk krenuo na tenkove sa nama ostalima.
Bila je to jedna od bitaka koja je ujedno II. bojnu iznijela na sam vrh, a kasnije je sve dolazilo samo po sebi. Poslije toga značajniju bitku imali smo kada smo bili napadnuti od snaga pod šifrovanim nazivom “KUPA”. Bili smo napadnuti sa obje bočne strane sa Laušterovog brijega i sa Cerika. Ista je bitka ostala u sjećanju, jer smo uništili agresorski kamion. Na svetog Josipa, 19. 03. imali smo jedan od najtežih momenata, desilo se 3. ranjavanje operativca Bojne Perice Lujića, koji je maltene ostao trajni invalid. Nizale su se razne ofenzive koje su uspješno odbijene i niti jednog momenta nije dolazilo u pitanje naša opstojnost i nikad se nije dolazilo u situaciju da bi se naši momci povukli sa postavljenih mjesta. Uništeno je mnogo diverzantskih grupa, čak prije nego bi one postale opasne za naše pložaje. Četnici su puno MTS-a ostavili kod nas, nakon svake akcije, bilo da je poduzimana sa njihove ili naše strane. Zarobili smo 84-u, PAM-ove, automatske puške, zolje, i veliku količinu streljiva. Na prostorima ispred II. bojne uvijek su postavljanje agresorske elitne snage zbog blizine Doboja, koje vrlo lako sa obrambenih zadataka prelaze u ofenzivna dejstva. U takvoj situaciji i mi smo prinuđeni danonoćno biti mobilni. Takva nas je situacija prinuđavala da izuzev interventnih vodova svoje snage ne koristimo na drugim usorskim bojištima. Ovdje treba napomenuti naše angažiranje na reonu Mravića kada je bilo ranjeno devet pripadnika Samostalnog voda Mravići.
Popunjavana je i crta na Šumarevoj kući itd. Zapovjednički kadar II. bojne je jedan od najmlađih, mogu to slobodno reći, i u čitavoj BiH. I pored toga našu bojnu krasi izuzetna disciplina. Za takvo stanje ne bih rekao da je zaslužno ljudstvo, nego se radi o izuzetnom moralu i samodisciplini bojovnika, koji u svakom momentu znaju što im je raditi.
Naša vojska dosta stvari dobro shvaća, željna je rada i volje za očuvanjem ovih prostora. Teško nam je pala promjena u nazivu 110. brigade u 110. domobransku pukovniju. Mada mi određene segmente domobranstva u sebi imamo, ali isto tako obvezu da oslobodimo naše prostore u Makljenovcu i u Prisadama. Zbog naziva “domobranski” mislim da će odziv iz II. bojne u djelatni sustav biti dosta veliki.
Što se tiče razvoja situacije na ovome prostoru u narednom periodu, mislim da četnici na ovome prostoru nemaju što tražiti. Moja je osobna želja da se što prije oporave i vrate u naše postrojbe ranjeni suborci: Pero Lujić, Ivan Gašić-Ćivo, bojnik Batista i mnogi drugi naši momci.
IZVOR OBJAVE: LIST OPĆINSKOG VIJEĆA USORA, BR. 20, 1. KOLOVOZA 1994. GODINE
