“Po okupaciji Doboja, od strane srbocrnogorske armade uz pomoć “belih orlova” i ozrensko-trebavskih četnika 2/3.5.92. godine, s oružjem u ruci i jednom grupom prijatelja probio sam se iz Doboja do Ularica.
Po dolasku u Ularice stavio sam se na raspolaganje kriznom štabu Ularica. U to vrijeme Ularičani su imali već formirani Krizni štab, naoružanu jedinicu bojovnika i zapovjednika obrane. Na čelu kriznog štaba nalazili su se Franjo Čalić, Ivica Gavran, Mile Perić i Ivan Batista, koji je ujedno bio i zapovjednik obrane Ularica.
Istina, nije bilo puno bojovnika niti su bili adekvatno naoružani, a jedan dio mladića nije imao nikakvo vatreno oružje, ali raspoloženje tih ljudi je bilo da stanu pred nadolazeću nema i prsima čuvaju svoje ognjište. Istog dana sa ularčkim bojovnicima zalegao sam na prvu borbenu liniju u rajonu Putnikova brda, mjesto gdje se i danas nalazi prva obrambena linija. Padom Makljenovca i povlačenjem ljudstva sa tih položaja Krizni štab Ularica nalaže povlačenje i Ularčkim bojovnicima, koji su u tom momentu ostali jedini na braniku i raspoloživim ljudstvom pokrivali samo jedan dio linije, koja je od Ularica do ušća Usore u Bosnu bila potpuno otvorena. Ularički bojovnici, zajedno sa mnom, su demonstrativno odbili da izvrše ovu zapovijed. Tog momenta pobijedila je hrabrost. Opravdana je bila briga Kriznog štaba Ularica, koji je u jednom momentu naložio povlačenje sa Putnikova brda. Po meni, to je bila briga za ljude, jer oni su vidjeli ono što mi nismo, bili smo zaslijepljeni hrabrošću i mladošću i učinili ono što se nikad više neće ponoviti. Sa 40-tak mladića slabo naoružanih, među kojima je bilo i dječaka ispod 18 godina, bez vatrenog oružja, sačuvali smo svoj teritorij. Kriznom štabu je bilo jasno da je to borba Davida i Golijata, nadmoćnog protivnika u tehnici i ljudstvu protiv šake mladića koji su od svega imali srce i ponos. Ali nama nije, mi smo se drsko ponijeli, prezreli neprijatelja, prkosili četnicima i svima drugima koji su mislili da nemamo šanse.
Posmatrajući događaje s današnje točke gledišta, Ularičani su pokazali neviđenu hrabrost. Čitatelji će tek sada biti upoznati da su u prvom naletu četničkih hordi Ularičani svojom tvrdoglavom hrabrošću sa oko 40 naoružanih mladića sačuvali svoj teritorij, a da su se povukli tko zna kakva bi danas bila Usora, Tešanj i druga mjesta slobodnog teritorija. Ovom prilikom se mora istaći značajna uloga ularičkog Kriznog štaba, s gore pomenutim imenima, koji je od samog početka do danas ostao sa Ularičanima, dijeleći sve strahote ovog rata s nama. Mora se naročito istaći i uloga tadašnjeg predsjednika Kriznog štaba gosp. Franje Čalića, koji je jednom pametnom i mudrom politikom ostvario jedinstvo Kriznog štaba i bojovnika i dao svoj puni doprinos, s ostalima, u izgradnji i stalnom jačanju ularičke obrane.
Drugom polovicom mjeseca svibna 92. godine ubrzano se radi na utvrđivanju prve borbene linije. Ularička linija podijeljena je u tri zone odgovornosti. Ja sam zapovijedao centralnim dijelom linije koja se smatra najtežom i najisturenijom prema neprijatelju.
Prva pomoć na liniji je stigka iz Rosulja. Stigao je Rosuljanski odred kojim je zapovijedao Ivo Bošnjak. Zajedničkim snagama gradili smo bunkere i zemunice, koji i danas predstavljaju neprobojan bedem za četnike. Na prvu liniju fronte Ularica stiže i Alibegovačka satnija. Broj ljudi se povećava, linija stalno dograđuje i učvršćuje, moral bojovnika raste. Istodobno se gradi i utvrđuje linija desno od Ularica preko Makljenovca prema Vili, koja je u zoni odgovornosti 109. Dobojskog odreda. Jačanjem otpora prema okupatoru jačaju naše snage. Naše snage izrastaju u slavnu 110. Usorsku brigadu, a snage Doboja u čvrst i jak 109. odred. 110. Usorska brigada HVO i 109. odred Dobojlija predstavljali su jedinu obrambenu snagu od ušća Usore u Bosnu do Duvnjaka. 110. brigada od formiranja pruža čvrst oslonac stanovnicima Usore i garantira da neprijatelj nikada neće kročiti nogom na našu zemlju.
Prvu borbenu liniju, kojom ja zapovijedam, sada budno čuva oko 120 hrabrih branitelja, među kojima su bila i dva voda pripadnika 109. Dobojskog odreda.
Čitatelji moraju znati da se do ovakvih rezultata došlo danonoćnim i mukotrpnim radom. Hrabri Ularičani pod mojim zapovjedništvom su uništili jedan neprijateljski tenk, izvršili nekoliko uspješnih diverzija i nanijeli neprijatelju gubitke u ljudstvu i tehnici. Moral boraca stalno raste i nestrpljivo očekuje akcija širih razmjera. Zapovjedništvo priprema plan akcije, izvidnice svakodnevno izviđaju teren, skidaju se neprijateljski ciljevi, demontiraju neprijateljska minska polja, hrabri izviđači, predvođeni Stipom Perićem, ulaze u neprijateljske tranšeje. Svi podaci se slijevaju u Glavni stožer i nakon višednevnih nadljudskih napora svi podaci su na stolu. Stožer je izdao naredbu za akciju.
Došao je taj dugo očekivani dan, dan napada na neprijateljsko utvrđenje Putnikovo brdo. Raspoloženje bojovnika i zapovjedništva čitalo se u očima. Svi smo bili uzbuđeni i ponosni što ćemo, konačno, krenuti u obračun s onima koji su nas istjerali s naših ognjišta, popalili i porušili naše domove, opljačkali imovinu, klali i ubijali stare i nejake, protiv onih koji sami sebe nazivaju krvnicima i krvopijama. Na dogovoreni znak naš napad je krenuo točno u 12,30 sati povijesnog datuma 12.07.1992. godine. Hrabri bojovnici su krenuli na juriš poput pokojnog Joze Rajkovače zv. Ćurloz, koji je s puškom u ruci herojski jurišao na neprijateljske bunkere, gdje je u stojećem stavu pokošen od četničkom mitraljeza na moje oči, na oko 3-4 metra ispred mene. Nakon teških borbi i kroz kišu metaka i gelera granata, branitelji su hrabro išli ka svom cilju. u 16,30 sati pod našom kontrolom je bila cjelokupna četnička linija, 3 tenka čitava i sta ostala četnička tehnika. Sve je palo osim jednog četničkog utvrđenja ispod Glavice na Putnikovom brdu, gdje su bili locirani trocijevci i prage.
Tri dana nalazio sam se s bojovnicima na osvojenom teritoriju, po hladnom i kišnom vremenu, pod mecima i grantama svih kalibara. Samo hrabri i slavni branitelji, koji su se tu nalazili, znaju što je pakao.
14.07.1992. godine oko 09 sati i sam sam teško ranjen, nakon čega sam prevežen u bolnicu i nakon dugih i teških 7 mjeseci liječenja, još potpuno neizliječen, stigao sam u svoju Usoru da dijelim dobro i zlo s ostalim braniteljima.
Ne mogu a da s dužnim štovanjem ne spomenem pale i ranjene branitelje koji su svojom hrabrošću i herojskim držanjem bili motor-pokretač akcija i svojim primjerom služili ostalim bojovnicima, a Usori i hrvatskom narodu služe na čast poput pokojnog Joze Rajkovače zv. Ćurloz, Marijana Čančara, Stipe Perića, ranjenih Ševala Hodžića, Ivice Suvale, Pere Lujića, Marijana Čančara Bose, Gorana i Žarka Mrčića, koji još neizliječeni idu u akcije, i svih drugih koji su dali živote i zdravlje za Usoru i svoj narod na linijama koje nisu bile u mojoj odgovornosti, svih onih koji su se hrabro držali, i dali svoj doprinos obrani Usore.
Ponosan sam što sam poznavao te ljude, počastvovan što sam zajedno s njima učestvovao u obrani Usore i svim akcijama, svi će vječno ostati u mom srcu.
Oni su zadužili svoj narod, čitavu Usoru, Doboj, Tešanj, čitavu državu. Oni se nikada ne smiju i neće zaboraviti, a mi ostali im moramo obećati da njihove žrtve i patnje neće biti uzaludne, da ćemo nastaviti čuvati Usoru njihovim primjerom.
S vojnog gledišta akcija Putnikovo brdo je uspjela. Istina, imali smo i gubitaka, žrtava, ali agresor je imao deset puta veće. Zarobili smo 3 tenka, veću količinu oružja i streljiva i nanijeli velike gubitke četnicima u ljudstvu i tehnici.
Ova akcija je dokazala da imamo snage i moći da oslobodimo sve okupirane naše teritorije.
Ovo je bilo prvo veliko ratno krštenje velikoj većini bojovnika. Iz ove akcije izvukli smo ogromno iskustvo, izašli smo još jači i organiziraniji, tvrđi i žilaviji, a četnici moraju izvući pouku koja glasi da kad smo bili u stanju da naoružani samo puškama osvojimo ovako jaku utvrdu, jurišajući golim prsima na sav taj arsenal naoružanja, tenkova, topova, haubica, VBR-a, trocijevaca, minskih polja, da smo danas, kad smo im ravnopravni u tehnici, u stanju da oslobodimo i vratimo sve naše teritorije i gradove koje su oni mučki okupirali.”
Ivo BOŽIĆ
Izvor: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, 13. OŽUJKA 1993. GODINE, BR. 12
