NAŠE POSTROJBE
70 i 20 SATA ZA DOM SPREMNI – NEPREKIDNO
Ja znam da nisam nadležan dijeliti priznanja i odličja. O vojnim zaslugama odlučuju bojovnici i dobro je što je tako.
Zato činim ono što mogu kao čovjek koji je upoznao sve te zlatne momke, momke sa Križa: Džaju, Peku, Zorana, Nikolu, Zlatka, Antu, Boru, Matu, Grgu, Nedu, Dragana, Andriju, Željka, Tonija, Peru, Ivicu, Miroslava, Marijana, Iku, Stipu, i Jozu, neka mi oproste svi nespomenuti, time nisam želio umanjiti njihove zasluge, jednostavno zbog prostora ne mogu navesti sva imena.
Dolaze momci iz Žabljaka, Jelaha, Rosulja, Potočana, dolaze i odlaze, a oni ostaju. Vratili se davno u svijet otjeranih trbuhom za kruhom momci. Vratili se prvi ukopali rovove, da brane i svoje kuće, svoju crkvu, svoje posijane, a neobrane njive brane, mirni tok drage nam Usore. Tužno štovanje svim ostalim borcima, ali momci sa križa niti jednoga, ama baš niti jednog dana nisu odmarali. Od početka ovog rata, bilo je situacija da po 71 sata nisu izlazili iz rovova. Dostojanstveno, tiho, odrađuju svaki postavljeni zadatak, a znaju i te kako zapraše po srbo-četničkom agresoru. Uvijek sam se pitao što je to što ih gotovo do fanatizma tjera da istraju. “Mi druge domovine nemamo, niti ikada mislimo dati i jednog pedlja ove Bosne, tako drage nam Bosne. Pored ostalih vatrenih dejstava od početka rata svi segmenti obrane kod nas funkcioniraju. Djevojke i žene su u kuhinji, sanitetu, civilnoj zaštiti, tako da svi sposobni muškarci su na prvoj liniji obrane”, reče mi mladi zapovjednik Džaja. U rijetkim trenucima odmora iznenadit će vas složna pjesma, i u najvećoj dilemi biti će onaj tko si postavi pitanje tko bolje pjeva.
Svaki glas – glas je slobode, nepokorenosti. Na liniji ozbiljni, sa pjesmom Kalašnjikova, još mi nikad nije jasno tko je kome brat, mada već dobro poznajem momke sa Križa. Braća su svi, a i ja se bratski osjećam sa njima.
Boro JELIĆ
IZVOR: IZVOR: LIST HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE USORA, BR 2/3., GODINA I, 25. LISTOPADA 1992. GODINE
